Sinonim za križanje Vukovarske i Savske okrugla je zgrada arhitekta Luje Schwerera, u kojoj je nekoć bio salon namještaja slovenskog proizvođača namještaja Slovenijalesa. Raspadom Jugoslavije, zgrada je pripala hrvatskim poduzetnicima i postala Croatiales, a danas je u njoj niz trgovina čije joj reklame zaklanjaju pročelje.

Kako je došlo do toga, duga je to priča.

Na mjestu na kojem je 1970. niknula ova prepoznatljiva zgrada nekoć se nalazio zloglasni zatvor.

I to gotovo jedno stoljeće.

Kako tportalu otkriva Davor Kovačić, znanstveni savjetnik u Hrvatskom institutu za povijest, koji se bavio kaznenim sustavom u Nezavisnoj državi Hrvatskoj, kaznionica je na adresi Savska 60 sagrađena još 1877. godine. Tada je ona bila na rubu grada.

'Ženska kaznionica u Zagrebu svojedobno se nalazila u jednokatnoj zgradi na Zrinjevcu. Godine 1877. ban Ivan Mažuranić dao je sagraditi novu žensku kaznionicu na Savskoj cesti 60, a stara na Zrinjevcu srušena je i na tom mjestu izgrađena je palača Sudbenog stola. Kaznionicom na Savskoj cesti upravljale su časne sestre milosrdnice iz reda sv. Vinka Paulskog, a u njoj uopće nije bilo muških čuvara i stražara. Kažnjenice su radile i na polju izvan kaznionice, ali nikada nisu bježale', kaže nam Kovačić.

Jedini zabilježen slučaj bijega bio je kad je vođa crnogorskih komunista, dr. Marković izvana organizirao bijeg svoje sestre Stoje Marković, a koja je trebala izdržati višegodišnju kaznu, te joj je omogućio bijeg u Rusiju.

'Časne sestre milosrdnice došle su u veliku nepriliku kada je ban, dr. Ivan Šubašić odredio da se u žensku kaznionicu, i to u prizemlje i na prvi kat, smjeste komunisti, a kažnjenice na drugi kat. Ovo miješanje muških i ženskih kažnjenika u jednoj zgradi bilo je vrlo neprilično jer prije toga u žensku kaznionicu uopće nije mogao ući muškarac. Ženska kaznionica smetala je razvoju Savske ceste i uslijed toga je odlučeno da se iz Zagreba privremeno preseli u Požegu, u zgradu Zavoda za odgoj djece i mlađih malodobnica', dodaje.

Uspostavom NDH u toj je zgradi bio zatvor Ustaškog redarstva za Zagreb i Veliku župu Prigorje. Glavna zadaća ovog redarstva bila je suzbijanje protudržavne djelatnosti, a budući da je Zagreb bio glavni grad, nadležnost tog redarstva protezala se na cijelo područje NDH, kaže.

Prvi upravitelj ovog redarstva bio je Joso Rukavina, s kratkim prekidom od rujna do studenog 1942. godine, pa sve do njegova raspuštanja.

Iza rešetaka u Savskoj u vrijeme NDH boravili su mnogi poznati zatvorenici, poput kipara Ivana Meštrovića i slikara Joze Kljakovića, a optuženi da su htjeli otići u Englesku i raditi protiv NDH i sila Osovine, podsjeća Kovačić.

U tom zatvoru boravio je, kaže, i poznati zagrebački arhitekt Milovan Kovačević, osuđen na smrt zbog suradnje s partizanima. Nakon zatvora i mučenja 23. prosinca 1943. odveden je sa skupinom zatvorenika, među kojima je bio i Bogdan Ogrizović, u zagrebačku Dubravu, ali se spasio bijegom kada su ga odvodili na vješala.

'Svi zatvorenici prije puštanja na slobodu bili su dopraćeni iz logora u Ustaško (Zaštitno) redarstvo u Zagrebu i odatle su puštani na slobodu kao primjerice Ilija Jakovljević, hrvatski književnik i član HSS-a koji je sa skupinom uglednih intelektualaca u listopadu 1941. doveden u logor Stara Gradiška. U zatvoru su ustaše pojedine logoraše pokušavali, a dijelom i uspijevali na razne načine pridobiti da rade za njih', završava Kovačić.

Zatvor je nakon svibnja 1945. i stvaranja Jugoslavije nastavio s djelovanjem. No iz tog doba ne postoje toliko detaljni podaci. Ipak, jedna obližnja lokacija, ona u Savskoj 77, gdje je Učiteljski fakultet, govori o tome da su novi vladari nastavili s krvavim obračunom s neistomišljenicima.

Naime u dvorištu fakulteta nađeni su posmrtni ostaci najmanje 25 osoba pogubljenih na toj lokaciji nakon ulaska partizana u grad. Dio njih je navodno na to mjesto smaknuća bio doveden upravo iz zatvora u Savskoj.

'Za lokaciju moguće masovne grobnice u dvorištu Pedagoške akademije u Zagrebu prvi put sam doznao 2007., kad mi je u ruke došlo izvješće saborske komisije objavljeno 1999. U njemu stoji da je riječ o 300 žrtava, i to zatvorenika iz obližnjeg zatvora, bačenih u jamu u dvorištu Akademije, nakon čega je teren poravnan i zasađeno raslinje', rekao je svojedobno za Globus Ivica Relković, tada angažiran u udruzi koja se bavila istraživanjem lokacija stratišta iz Drugog svjetskog rata i vremena neposredno nakon rata.

O osobnoj životnoj drami o kojoj je dugo šutjela, a koja je vezana za zatvor u Savskoj, nedavno je za Jutarnji list progovorila i Mirjana Bohanec Vidović, operna pjevačica, diplomatkinja i glumica koja je u Golikovu legendarnom filmu 'Tko pjeva, zlo ne misli' utjelovila koketnu Anu Šafranek.

'Slušajući danas o braniteljima koji traže svoje supruge, sestre i majke, uvijek se sjetim oca koji je nestao 1945. u Zagrebu. Nije bio ni ustaša ni domobran, radio je u policiji kao službenik za gradski promet. Poslije oslobođenja se javio na posao i potom završio u Đorđićevoj, u kojoj ga je moja majka posljednji put vidjela. Nakon toga mu se gubi svaki pouzdani trag, osim priča da je završio u zatvoru u Savskoj. Nakon nestanka oca izbacili su nas iz trosobnog stana u Preradovićevoj i majka je jedva pronašla mali stan u Tomašićevoj, uz obvezu da bude pazikuća. Kasnije je i šivala, radila krpene životinjice za djecu.

Mnogo godina poslije bezuspješno sam u zagrebačkom Državnom arhivu tražila očev dosje, no nikakvog traga nije bilo, a svjedoci, dok su bili na životu, iz straha nisu govorili. Iz istog straha moja je majka mene kao djevojčicu uvjerila da mi je tata jednostavno umro i do vlastite je smrti skrivala od mene njegove osobne dokumente', kazala je Bohanec Vidović.

Zloglasni zatvor koji je obilježio tolike živote ideoloških neprijatelja, s koje god strane, konačno je srušen 1960.