Utorak u 13 h – pučka kuhinja na Sv. Duhu

Dogovorio sam se sa zagrebačkim celebrity klošarom Milom Mrvaljom da zajedno odemo na pizzu. Utorak je 'the day' jer se za razliku od variva ambivalentnog okusa, a koja čine većinski dio klošarskog menija, dijeli nešto nalik fast foodu. Mile me samo kratko dočekao i rekao da mora ići, ostavivši me na cjedilu u redu za talijansku deliciju u samostanskoj varijanti. Možda se ne želi izblamirati. Mile ima zabranu ulaska još otprije par godina. Otom potom. Na vratima se gura serija likova koji su nekim slučajem ispali iz Alan Forda. Nabildani ćelavi tip u francuskoj beretki i HOS šuškavcu, oronuli šminkeri, bakice s petsto vrećica, dvije maloljetnice s kolicima za špeceraj... Pitam ih što rade ovdje. Ne odgovaraju. U razgovor mi se ubacuju pobožna žena sa bradom i brkovima i bakica od metar i pedeset. Baka se žali da bi hrana mogla biti i bolja. Premasna je. Brkata žena je moralno kori da je sve dobro i da trebamo biti zahvalni što nas bog hrani. Sjetim se što mi je Mile rekao zašto je dobio zabranu i velim: 'Čujem da su mnogi dobili zabranu ulaska ovdje zbog gluposti ili zato što nisu pojeli svoj obrok do kraja.' Bakica potvrđuje: 'Istina, radila je tu grozna žena, alkoholičarka i neki tip, bivši policajac, koji je svima pamtio lica. Sad je, navodno, više nema.'

Pizza sendvič

Otvaraju se ulazna vrata... nastaje stampedo, povici. Ovi što su se prvi progurali već izlaze. Al' to nije pizza. Više kao neki sendvič. Dva komada po čovjeku. Jedu ga halapljivo, ali ne idu svojim putem, nego formiraju novi red sa strane. OK, red za repete. Napokon ulazim, žena mi pruža dva sendviča. Uzimam bez riječi, a ona me pita gdje mi je vrećica. Kažem, što će mi vrećica, nosit ću ih u ruci i jesti. Odbrusi mi – sljedeći put da si došao s vrećicom!

Odlazim s 'wannabe' pizza sendvičima malo dalje. Sjednem na neke stepenice i razgledam hranu. Između dva kruha stoji neraspoznatljiva smjesta nečega. Miriše čudno. Zagrizem i malo mi se digne želudac. Možda nije toliko loše, možda me pere pomisao da sam ga uzeo u pučkoj kuhinji. Jedem, stignem do tri četvrtine i ne mogu više. Ovo nije hrana... spremam drugi sendvič za kasnije. Izgubio sam apetit.

Zašto je Mile dobio zabranu dolaska? Evo zašto: vadio je iz kaputa i rastezao najlonsku vrećicu kad je na njega došao red. Žena se zaderala da što zadržava ljude iza sebe i objasnila mu da je to zadnji put da ga tu vidi. Drugu su, pak, ženu stavili na crnu listu jer nije pojela kobasicu do kraja. Bez obzira na to što im se požalila da ima dijabetes i da ne smije jesti premasnu hranu. Masa ljudi je pokupila zabranu jer nisu pojeli sve na tanjuru, što je jedinstvena tortura među zagrebačkim pučkim kuhinjama. Također, možeš popiti zabranu ako te uhvate da spremaš nepojedenu hranu u posudu. Pa onda ekipa infantilno čeka da se poslužitelji okrenu i naprave to na brzaka. Prilično nehumano, bez obzira na to što je hrana besplatna. Sv. Franjo se, nadam se, okreće u grobu.

Drugi sendvič pojeo sam tek predvečer. I opet - nije mi najbolje sjeo. Gastro ocjena – 2 od 5. Idemo dalje.

Srijeda, 15 h, Opatovina

Postoje pri vrhu Opatovine mala vrata između dva drvena štanda. Kad se uđe unutra, čeka te prostorija od maksimalno pet kvadrata. Na sredini je visoki stol. To je, nema šale, pučka kuhinja. Nekoliko klošara me već upozorilo da ne idem tamo jer si kao svinja u toru. Ljudi su toliko natiskani da ne možeš ni dići žlicu. Svi stoje i srču. Skoro pa je i bilo tako.

Varivo sa žlundrama

Došao sam malo prije tri. Dvadesetak ljudi čeka ispred. Mahom stariji i oronuli. Tek jedan mlađi muškarac i žena koji mi pričaju kako su upravo došli iz neke druge pučke kuhinje, ali da bi htjeli još malo pojesti. Odjednom se pored mene stvori neki uredni hipsterski momak s kišobranom. Pitam ga da otkud on ovdje. Promrmlja da ga pustim na miru. Ulazimo. Šestero ljudi već jede – gužva je. Daju mi zdjelicu s varivom. Na stolu stoji voda i plastične čaše. Vrtim žlicu po varivu. Brašno, tijesto, krumpiri i par komada prekuhanog mesa sa žlundrama. Stavljam u usta. Nedefinirani okus nečeg. Pomislim kako ću sve to izbaciti na usta prije nego što dovršim jelo. Par žlica dalje i počinjem se navikavati. Razvije se žustri razgovor oko jugoslavenske filmske produkcije. Hipster se opustio i raspričao o 'Crnom Bombarderu' i 'Maratoncima'. Ljudi se nekako spontano zbliže kada ih na to prisili kvadratura.

Neka vesela žena pita tko hoće repete. Javlja se tek jedan glas. Neki tip si je natočio varivo u čašu. Pojeo sam do kraja, ostavio žlundre. Na izlazu se može dobiti cijeli kruh i nešto jabuka. Pitam ženu je l' kruh od danas. Kaže da je. Ne uzimam ništa. Vani me uvjeravaju da je kruh od jučer.

Gastro ocjena: 2 od 5.

Petak, 11 h, Gundulićeva

Nema ništa ljepše od buđenja uz brašnasto kiselkasto varivo u kojem plivaju tjestenina i gomila nerazlučivih sastojaka. Pučka kuhinja Sestara Milosrdnica u veži, tik do Pravnog faksa u Gundulićevoj, radi po vojničkom rasporedu. Ručak u 11 ujutro. Malo kasnim, ali još uvijek su otvoreni. Po stolovima nema više nikoga osim stare žene koja s poslužiteljem komentira kako im je hrana baš dobra. Čovjek mi nagrabi ogromnu šeflju u tanjur i da mi pola kruha. Kažem mu da ne mogu toliko kruha, da mi da samo šnitu. 'Ma pusti, trebat će ti. Što je to pola kruha? Evo, narezat ću ti tri velike šnite od te polovice.' Uzimam i sjedam na kraj pustog stola. Dakle, opet varivo. Variva su definitivno klošarska svakodnevica.

Varivo s pola kruha

Nije nešto ukusno, a i prerano mi je za bilo kakav oblik hrane, kamoli ručak. U zraku miris neopranih tijela. Možda je to razlog što hrana iz pučke kuhinje ima taj tračak odbojnog bukea. Uglavnom, simpa neki lik, taj poslužitelj. U jednom trenu mi se obrati s riječima da se mogu doći otuširati u subotu (danas) u 9 ujutro. I da ne kasnim previše jer će mi inače ovi prije potrošiti svu vodu. Osjećam se malo blesavo. Dođe mi da se pomirišem ispod pazuha, ali znam da mi to govori iz najbolje namjere.

Pojeo sam jednu šnitu svježeg bijelog kruha, a druge dvije spremio u torbu, da ne ispadnem nezahvalan. Bez obzira na okus, varivo mi je dobro sjelo i osjećao sam se daleko zdravije nego sa svoje uobičajene dvije šalice kave na prazan želudac.

Gastro ocjena: 2 od 5.

Petak, 15 h, Jukićeva

Posljednji u nizu crkvenih PK-a za koje ti ne treba socijalna iskaznica. Debela željezna vrata u Jukićevoj gravitacijski privlače neusporedivo veći broj klošara. Okinem nekoliko selfieja ispred i u 15 sati se čudesno otvaraju. Ulazim u dvorište, okolo kutije s robom, možeš birati. Jedan od volontera zove ekipu: ''Ajde pilići, idemo unutra.'

Blagovaonica je najprostranija dosad. Stolovi polupopunjeni. Posjeli smo se i... kreće molitva. Mislim si, ok, odradit ćemo valjda Očenaš ili Zdravomariju pa će klopa. Malo sutra. Prolazi časna među stolovima, dijeli letke, a na njima uputstvo za moljenje krunice. Dakle, pola sata kasnije, a dvoranom još uvijek odzvanjaju žalosna otajstva. Opa. Ovo je molitveni susret, a ne ručak. Nema veze, krunica me vratila u neke davne dane, a i uspio sam razgledati svaki detalj dvorane. U 15.40 molitva završava i puštaju unutra ostatak ekipe koja je stajala vani. Bilo ih je duplo više nego nas unutra.

Ulazi mlado, staro, sređeni tipovi, klinci bez zuba, narkomani, psihići, bakice. Nasuprot mene sjeda mladić u ranim dvadesetima. Okolo vika i dreka, pozdravljanje i dobacivanje. Časna digne glas i poručuje da ćemo se sad svi (još jednom) pomoliti i da ništa od klope dok galama ne prestane. Nastane tajac. Slušamo čitanje iz Evanđelja, nakon čega časna odrađuje petominutnu propovijed. Poanta: trebamo biti uz boga, inače će nas đavao lako zavesti. OK. Kreće akcija. Pet, šest volontera obilazi stolove i isporučuje tanjure s tjesteninom. Na stolovima je, po PK standardu, voda i sol. Riječ je o tjestenini s nekakvim povrtnim/ribljim umakom. Malo sam sumnjičav. Zagrabim vilicom, stavljam u usta i... ovo je odlično! Četvrta sreća. Nakon svega, prilično ukusna spiza. Jest da su je uneredili posluživši kruh star najmanje dva dana, ali koga briga za kruh uz takvu tjesteninu. Par minuta poslije, ide već drugi slijed: 'Tko hoće kompot?' Još i bonus desert za kraj – slatki ili slani pereci. Ne znam točno, nisam uzeo.

Majstorska tjestenina

Momak koji je sjeo preko puta živi u vagonu. Roditelji su mu umrli kad je imao 10 godina. Čak je i studirao kratko vrijeme, ali onda su stvari naglo krenule nizbrdo. Priča mi nešto nevjerojatno. Žicam ga broj telefona da se nađemo i da mi pokaže dokumentaciju u vezi stvari koju je spomenuo pa da skucam priču za medije. Veli, može. Neloše.

Ručak je gotov. Glavna časna se došla zadržati kod mojeg stola, očito sam joj nov i malo iskačem iz konteksta. Neobično draga žena. Kaže mi da hranu sprema sestra iz Indije. Respect, sis!

Gastro ocjena: -5 od 5. Zbog kruha.

Tu negdje završava naš klošarski gastro vodič po pučkim kuhinjama otvorenog tipa. Neki kažu da se dobro jede i u Branimirovoj, 'dobiš nekad pljeskavicu, kobasice, ima salata...' ali to je gradska kuhinja za VIP ekipu sa socijalnom iskaznicom. To ti dođe nešto kao X-ica među studentima, koju je moj novi mladi frend prodao svojedobno za 1200 kuna.

Na kraju, kako sam obećao, fenomenalni zaključak: Pretpostavimo da si u blagoj nestašici s lovom, ono što radiš te baš i ne zadovoljava previše i htio bi si dati priliku za novi početak, samo da ti je oveća svota keša. Ili, ako ništa drugo, da možeš pospremiti u džep 10.000 eura i poslat samog sebe na dvije godine nerada i razonode. Hrvatska ti pruža jedinstvenu startup priliku. Upoznao sam stvarno dragih klošara, smjesti se u njihovoj ruševini, tavanu ili vagonu. Jedi po pučkim kuhinjama, zabavno je, kalorično (uz repete), prilično edukativno u svim smjerovima i najvažnije - besplatno. Žicaj svakodnevno lovu. Pola radnog vremena, znači četiri sata maksimalno. I tako šest mjeseci. Steći ćeš više frendova, iskustava, spoznaja i neusporedivo više para nego 99,9 posto ljudi u tvojoj okolini u istom periodu. Vjerojatno ćeš i elegantno smršaviti. Eto, samo kažem...