Psihologinja Mirjana Krizmanić kao iz topa ispaljuje dijagnozu: riječ je o fenomenu pasivnog promatrača. 'To je poznati fenomen koji datira još iz 1966. godine. Tada je u njujorškoj četvrti Queensu napadač naganjao i potom na smrt izboo mladu ženu, a prizor je sa svojih prozora gledalo 36 osoba i nitko nije nazvao policiju niti je žrtvi pomogao', kaže nam Krizmanić.

Što je više svjedoka, manja je šansa da će netko reagirati

Taj je slučaj sve šokirao te su se znanstvenici počeli pitati što se to događa kada ljudi ne reagiraju na tuđu patnju. Krizmanić ističe kako je ustanovljeno da, što je više svjedoka, promatrača, to je manje šansa da će netko reagirati, tj. što više ljudi, to je manja odgovornost.

'To je psihološka zakonitost, da je jedan čovjek to vidio ili čuo tu ženu da zapomaže, sigurno bi reagirao. Ovako, svi misle kako će netko drugi nešto poduzeti i na kraju nitko ne napravi ništa. Odgovornost se delegira na druge, kada je čovjek sama onda je sam i odgovoran', pojašnjava Krizmanić.

Spomenula je i jedan slučaj od prije par godina kada je na 'zelenom valu' u Zagrebu ženu udario automobil. Ostali automobili su je zaobilazili, pješaci su prolazili pokraj nje, a nitko joj nije pomogao. 'Mi se svi tako danas čudimo kako su civilizirani Nijemci mogli tolerirati holokaust, a tu je također riječ o fenomenu pasivnog promatrača. Svi sve znaju, a nitko ne reagira', zaključuje.

Svatko gleda svoja posla

Psihijatar Vladimir Gruden također smatra kako je ponašanje stanara Strossmayerove u Osijeku pravilo, a ne iznimka. Naveo je tri razloga zbog kojih se većina ne odlučuje djelovati kada je tuđa nevolja u pitanju. Mnogi misle kako je riječ o privatnoj stvari između dvije osobe. 'Ljudi sami po sebi znaju da su se mnogo puta svađali s nekim, možda znali biti i agresivni, pa se potom mirili. Ljudi iz svojeg iskustva znaju da bi zamjerili onome tko se miješa u njihovu intimu i da netko vidi detalje za koje ne žele da se vide', pojašnjava Gruden.

Pomognete li slijepcu ili invalidu na ulici?

Drugi razlog je neugoda s kojom se većina suočava kada na ulici, recimo, treba ponuditi pomoći slijepoj osobi ili invalidu. 'Ljudi bježe od onog što im smeta', dodaje i naglašava da se većina ne želi uznemiravati tuđom patnjom jer automatski projiciramo takvu situaciju na sebe, pa smatramo da je za to uopće bolje ne znati. 'Usto, svi mi imamo neku krivnju, pa makar to bila krađa pekmeza mami ili krađa jabuke. Imamo osjećaj krivnje i ne želimo imati posla s organima reda. To je svima uvijek neugodno', dodaje Gruden.

No, uz sve navedeno, smatra kako se mnogi boje pomoći kako ih osoba kojoj pomažu kasnije ne bi tužila. Ako naiđete na pregažena čovjeka, pružite mu pomoć, prevezete ga negdje, a potom ispadne da ste mu krivim postupanjem nanijeli štetu, lako se možete naći u ulozi negativca. Spominje i scene iz filmova ili kriminalističkih romana u kojima je gotovo uvijek praksa da je sumnjivac onaj tko je bio blizu mjesta zločina.

'Gospođa koja je pozvala policiju je zrela osoba'

Jedini poziv policiji prošle srijede uputila je gospođa koja ne živi u zgradi u kojoj je žrtva živjela. Ona je pak odbacila sve navedene matrice i pokušala nešto učiniti, za razliku od najbližih susjeda. Nažalost, kada je policija stigla, Ljerka S. M. već je bila mrtva.

'Da bi netko išao braniti žrtvu ili barem javiti policiji, treba biti zrela osoba, a jako je malo emocionalno zrelih ljudi. Ovo bi se moglo ponoviti bilo gdje, to slika svih nas', zaključuje psihijatar.