Sastala se na hodniku nekog ministarstva dvojica djelatnika. Obojici im dosada na licu te jedan drugoga pita: 'Eh, zar ni ti ne možeš malo dremucnuti?'

Ovu šalu nisu izmislili Hrvati na račun dobro uhljebljenih birokrata, nego Nijemci na račun svojih činovnika. Od SAD-a do Grčke – da citiramo vodećeg američkog stručnjaka za pravo i ekonomiju Richarda Posnera - zaposlenike u javnim službama nerijetko smatraju preplaćenim nametnicima koji izravno doprinose javnom dugu. Nije čudo što su ih ne samo u nas, nego i u bogatoj Njemačkoj doživljavali kao uspavane sporače sa sigurnim radnim mjestom s kojega je teško dobiti otkaz, gutače novca poreznih obveznika, sretnike kojima plaća, staž i mirovinsko uredno teku, bez obzira na to što i kako radili, za razliku onih u tvrdom privatnom sektoru koji o tome ne mogu sanjati ni budni. Ali u Njemačkoj je tako bilo donedavno, ali ovih dana više nije.

'Dok su sprdnja i zavist prema državnim službenicima nekada išli ruku pod ruku, posljednjih je godina ostala samo sprdnja, jer se država doživljava kao loš poslodavac od kojega treba bježati', piše u Die Zeitu Karsten Kammholz. Evo i dokaza: prema podacima Udruge državnih službenika Njemačkoj trenutačno nedostaje više od 170.000 zaposlenika u javnim službama savezne vlade, država i lokalnih zajednica. Samo u gradovima i općinama, piše Die Zeit, nedostaje 142.000 stručnih kadrova; od toga najviše, čak 120.000, učitelja i nastavnika, naročito za prirodne znanosti. Nedostaje 10.000 policajaca, 1.500 prehrambenih tehnologa, u zdravstvu vape za 2.000 liječnika specijalista, nedostaju vatrogasci, socijalni radnici, službenici u centrima za zapošljavanje, a bit će ih još manje. Budući da nema dogovora oko povišenja primanja, padaju prijedlozi o tzv. mekanim beneficijama kao što su otvaranje dječjih vrtića za zaposlene majke u javnim službama, pogodniji uvjeti stanovanja, mogućnosti stručnog usavršavanja...

U Njemačkoj danas jedva deset posto zaposlenih građana radi u javnim službama, a u nas je u državnim upravama, institucijama i javnim tvrtkama zaposleno pola milijuna ili svaki treći zaposleni Hrvat. Naša je država doista brižna dadilja, jer je samo u agencijama, zavodima i fondovima, kako je objavio i tportal pred koji dan, zbrinula više od 14.500 djelatnika, kao da moraju opslužiti populaciju Indije ili Kine, a ne Patuljčicu s brojem stanovnika polovine New Yorka kakva je Hrvatska. Za gotovo isti broj stanovnika kao u Hrvatskoj, Singapuru s 4,6 milijuna građana dovoljno je samo 6,3 posto zaposlenih u javnim poslovima.

Svaki treći Hrvat na državnim jaslama? Time smo dostigli bogatu Švedsku čija država zapošljava 33 posto radnog stanovništva, kao i Dansku i Norvešku, ali one su sa svojim standardom, prosječnim plaćama i socijalnom osjetljivošću ipak 'malo' drukčija priča od naše. Imamo deset posto više činovnika po glavi stanovnika od Ruske Federacije, upola više od SAD-a i barem tri puta više od Japana...

Za razliku od Nijemaca koji bježe od državnih jaslica, u nas je dobiti posao na neodređeno vrijeme u nekoj javnoj službi ravno dobitku na lotu. Nije čudo što se samo u Zagrebačkom holdingu s vremenom 306 zaposlenika drznulo do njega doći na račun lažnih svjedodžbi i diploma inženjera, pravnika i vozača. Dok u Njemačkoj samo 32 posto školaraca i studenata izjavljuje da se žele zaposliti u javnim službama, u nas je tipičan primjer želja jedne mlade žene da se namjesti u Ministarstvu vanjskih poslova na neodređeno vrijeme, jer će tada moći roditi i koristiti rodiljni dopust, bez straha od otkaza. Otkazi? Ako je vjerovati nedavnom istraživanju RTL-a, u pet godina krize dobilo ga je 60.000 ljudi u privatnom sektoru, za razliku od 20.000 u javnom, ali uz nova zapošljavanja.

U nas ne vrijedi ni ona stara da je 'državna plaćica mala ali sigurna', jer je u jeku recesije još prije dvije godine bila 19 posto viša od hrvatskog prosjeka. U 2013. privatni je sektor zadržao gotovo istu neto plaću od oko četiri i pol tisuće kuna, dok su u javnom plaće rasle sa 5.800 na prosječnih 6.098 kuna. Ali ako mi imamo dvije Hrvatske, kako to neki zlurado zaključuju, i Britanci imaju dvije Velike Britanije, jer su i u njih radnici u javnom sektoru 15 posto bolje plaćeni nego u privatnom.

U Njemačkoj je slika obrnuta, što najbolje svjedoči primjer liječnika, gdje početnik u državnoj bolnici dobiva 3.795 eura plaće, a u privatnoj počinje s više od 4.000, dok nakon deset godina staža i s dodacima za dvoje djece u javnoj zdravstvenoj ustanovi dobiva 4.560, a njegov kolega u privatnoj više od 5.000, a specijalist zarađuje od 6.000 eura pa na više.

No koliko doista drži vodu priča o 'preplaćenim parazitima koji izravno doprinose javnom dugu'? Kada bi držala vodu, Norveška, unatoč gotovo jednakom postotku zaposlenih u javnom sektoru kao Hrvatska, ne bi imala jedan od najvećih BDP-a u svijetu po glavi stanovnika, baš kao što ga ima i Singapur s minimalnim brojem zaposlenika u javnim službama!

Presudna je stvar ipak u tome, zaključuje Richard Posner, zbog koje vrste poslova država uopće zapošljava. Jesu li to učitelji i znanstvenici? Sanitarni inspektori? Policijski službenici? Tete u vrtiću? Kontrolori leta? Njegovatelji u gerijatrijskim ustanovama? Liječnici? Ili su prekobrojni radnici na zahrđaloj državnoj željeznici i drugim državnim poduzećima uljuljkanima u monopolnoj sigurnosti, rođaci i kumovi političara, zaposleni u ustanovama po stranačkoj pripadnosti, gdje deseci zaposlenih dolaze iz istoga sela, mali moćnici o kojima ovisi hoće li neki privatnik dobiti kakav poslić na javnom natječaju ili za to mora biti tajno darežljiv prema državnom činovniku. Posner, dakako, zvuči bolno poznato. Sve se na koncu ipak vrti, kako on zaključuje, oko stupnja društvene i političke kulture.

I dok se u nas bije bitka oko mita i korupcije, a neki zaposlenici u nekim ministarstvima poput Ministarstva financija ponekad neviđenim bezobrazlukom prikrivaju vlastite propuste na račun građana, šef Udruge državnih službenika Klaus Dauderstädt situaciju u Njemačkoj opisuje kao dolazak cunamija.

'Val je na horizontu već vidljiv, a mi se još ne mičemo s plaže gledajući kako brodovi plešu na bijesnom moru', kaže Dauderstädt misleći pritom na to da javnost još nije svjesna činjenice kako u javnom sektiru nikada kao danas nije bilo zaposleno manje ljudi mlađih od 30 godina te da će u sljedećih 15 godina u općinama više od polovine službenika otići u mirovinu, ali ih neće imati tko zamijeniti.

'Kada pukne prvi veliki skandal zbog trovanja hranom i shvatimo da je to zato što nemamo dovoljno inspektora, znat ćemo da je val cunamija stigao na obalu', kaže šef Udruge državnih službenika.