Željezare u Splitu i Sisku, Adriachem, Trimot, Uzor, Salonit, Vinogradar, Dalmatinka Nova, Herbos, MTČ, Kamensko, Gaj FM, Poljoprerada, Đakovština, Dalmacijavino, Pevec, Kaštelanski staklenici, Autoprijevoz, Jadrankamen, Gradska banka, Glumina banka, Credo banka, Radio 101, KIO Orahovica, Transadria, HG Spot, Dioki, PIK Vrbovec, Technomax, Hotel Novi, BBS, Mundus, TLOS, Vemil, Trikon S, Jadran, SMS, NAMA... to su samo neke od tvrtki koje su završile u stečaju i u njemu se ili još nalaze, ili su ga jedva uspjele izbjeći, ili su iz njega izišle, ali uglavnom ne sa sretnim završetkom, pri čemu je za neke agonija trajala ili traje već godinama, vukući se u beskonačnost, što za sobom povlači brojna pitanja i sumnje, između ostalog, i u korupciju.

Hrvatska je po rastu broja stečajeva treća u Europi, pokazali su prošlogodišnji podaci slovenskog dnevnika Delo, prema kojima je 2010. godine 1.300 hrvatskih tvrtki otišlo u stečaj, gotovo 24 posto više nego tijekom 2009. godine. Veći porast stečajeva zabilježili su tada jedino Litva i Luksemburg, a susjedna Slovenija bila je odmah iza Hrvatske, dok su s druge strane bile Estonija, Finska i Norveška. Što kažu najnoviji podaci, teško je reći jer još uvijek čekamo osnovne brojke, ali teško da je situacija znatno bolja.

Kad stečaj vodi čovjek u sukobu sa zakonom

Najnovija slika stanja zanima i šefa Hrvatskih laburista – Stranke rada Dragutina Lesara, koji će zatražiti tematsku raspravu u Saboru jer sumnja da se 'u vođenju stečajnih postupaka krije novo veliko leglo korupcije i organiziranog kriminala u Hrvatskoj'. Dovoljno se sjetiti, primjerice, Kamenskog, gdje postoje sumnje da je tvrtka namjerno gurana u stečaj zbog vrijedne imovine. Stoga će laburisti zatražiti popis svih tvrtki koje su u Hrvatskoj u stečaju, kad su stečajevi otvoreni te koliko su prije otvaranja stečajnog postupka tvrtke prestale plaćati poreze i doprinose, a tražit će i uvid u to koji stečajni upravitelji vode više od dva-tri predmeta, jer s obzirom na to da ima i onih koji vode po 15-ak stečajnih postupaka istovremeno, smatraju upitnim koliko im se kvalitetno mogu posvetiti.

Dok čekamo te podatke, jer i mi smo ih zatražili od Visokog trgovačkog suda, šef Hrvatske udruge sindikata Ozren Matijašević pozdravlja prijedlog za saborskom raspravom na ovu temu. 'Pa Nama je u stečaju već 12 godina! Kod nas stečajevi služe skrivanju tragova kriminala i rasprodaji imovine, a ne da se namire potraživanja i sačuvaju radna mjesta. Liste stečajnih upravitelja treba profiltrirati jer imate njih koji su sami u sukobu sa zakonom, ali ne može im se ništa.'

Zbog jednog takvog slučaja Matijašević se obratio i DORH-u, naime, u stečajnom postupku koji nad Adriachemom provodi Trgovački sud u Splitu za stečajnog upravitelja postavljen je Ivo Jukić, protiv kojeg je pred Županijskim sudom u Splitu u tijeku kazneni postupak zbog zlouporabe položaja i ovlasti stavljenih mu na teret glede obnašanja uloge stečajnog upravitelja društva Pomgrad inženjering d.d. iz Splita. Od DORH-a zahtijevaju da se u postupku koji se vodi protiv Jukića u cilju sprečavanja nastanka štete za vjerovnike i mogućih novih kaznenih djela, kako u stečaju Adriachema, tako i u drugim mogućim stečajnim postupcima, ishodi primjena mjere zabrane obavljanja djelatnosti stečajnog upravitelja do pravomoćnog okončanja kaznenog postupka.

Međutim, tko nije pravomoćno osuđen, nema zapreka za uvrštenje na Listu stečajnih upravitelja i bavljenje tim poslom. Naime, prema Pravilniku o utvrđivanju Liste stečajnih upravitelja, a koju utvrđuje ministar pravosuđa, na nju se neće uvrstiti osoba koja je pravomoćno osuđena za počinjena kaznena djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja te za druga kaznena djela koja je čine nedostojnom za obavljanje dužnosti stečajnog upravitelja, objašnjavaju u Ministarstvu pravosuđa, zaduženom za stručne ispite za stečajne upravitelje.

S druge strane, Matijašević kaže da 'iako neki stečajni upravitelji vode više postupaka, isto tako, i suci vode više postupaka stečajni upravitelji trebali bi biti menadžeri, a suci njihovi nadglednici i mnoštvo je tu pitanja koja treba riješiti, poput izmjene stečajnog zakona, a što su najavili u Vladi, konkretno prvi potpredsjednik Vlade i ministar gospodarstva Radimir Čačić, ali jasno je da stečajevi sami po sebi ne bi trebali biti kraj poduzeća, nego treba ispitati zašto je kod nas takva loša praksa', zaključuje Matijašević.

Stečajevi se otvaraju prekasno, a potrebne su i zakonske izmjene

Nisu moguće zloupotrebe jedini razlog propalih stečajeva. Naime, da bi stečaj imao sretan kraj kao novi početak, potrebno ga je pokrenuti na vrijeme, što u Hrvatskoj najčešće nije slučaj. Uglavnom ga pokreću radnici nakon što ne dobivaju plaću, a tada je već prekasno i on se pretvara u agoniju svih koji sudjeluju u njemu. Za to vrijeme malo tko zapravo brine o poslovanju i gubici se povećavaju te se na kraju više ni nema što spašavati.

Na to posebno upozorava Domagoj Sajter, docent na osječkom Ekonomskom fakultetu, koji je i doktorirao upravo na temu 'Ekonomski aspekti stečaja i restrukturiranja u stečaju', a koji kaže da on ne može reći, budući da nema dokaza za to, jesu li stečajevi u Hrvatskoj leglo korupcije, ali ističe: 'Postojeći stečajni zakon predstavlja dobru platformu za korupciju, naime, trebalo bi više pažnje obratiti na način izbora stečajnih upravitelja i plaćanje njihovih usluga, odnosno na to kako se biraju i kome odgovaraju. Pretpostavka je da su stečajni upravitelji moralne vertikale, ali oni djeluju zajedno sa sucima i mogu napraviti što hoće jer ne odgovaraju nikome osim vjerovnicima, ali nema nikakve druge, ni stručne kontrole.'

Prema podacima Ministarstva pravosuđa, stručni ispit za stečajnog upravitelja od 2007. do 2011. položio je 61 kandidat, a valja reći da mnogi od njih ovaj posao obavljaju dopunski. Da bi mogli položiti ispit, potrebno je da imaju završeni četverogodišnji sveučilišni studij. Prihodi stečajnih upravitelja definirani su Uredbom o kriterijima i načinu obračuna i plaćanja nagrada stečajnim upraviteljima iz 2003. Oni dobivaju nagradu unovčenjem stečajne mase, a imaju pravo na nagradu za izvršene poslove stečajno upraviteljske službe, uz naknadu za troškove. Visinu nagrade, u vrijeme zaključenja stečajnog postupka, određuje stečajni sudac uzimajući pritom u obzir opseg poslova i rad stečajnoga upravitelja te vrijednost unovčene stečajne mase, a sve skupa je ograničeno na maksimalni iznos od 300.000 kuna.

S druge strane, kaže Sajter, tu je i ona stara boljka 'htjeli bismo i ovce i novce', a to ne ide jer sasvim je drugačija situacija u SAD-u, gdje se stečajevi otvaraju na vrijeme, evo, nedavno je Kodak otišao u stečaj, ali stečaj s preustrojem u restrukturiranje. To u zapadnom svijetu nije nikakva stigma jer normalno je da firma pogriješi, ali onda popravlja te greške u kreće ispočetka. Kod nas, međutim, svi strepe od otvaranja stečaja i odgađaju to koliko god mogu, a onda bude prekasno. Sva vrijedna imovina nestane, a radnici više nemaju gdje raditi ili su već potražili drugi posao. Zašto je slučaj Peveca uspješna priča - zato jer se tu se radilo o milijardama vrijednoj imovini firme za koju nitko nije htio da ode u vjetar i svi zajedno su učinili sve da se to ne dogodi, što nije uvijek slučaj. Kod manjih firmi situacija je znatno drugačija i tamo se sve razvlači kao žvaka i na kraju ne ostane zapravo ništa.'

Sajter 'pozdravlja najave izmjene Stečajnog zakona, koji je zapravo njemački i kompliciran je te ga treba približiti hrvatskoj praksi i da bi se postiglo što veću transparentnost, ali i da bi se zaštitilo i same stečajne upravitelje. Zbog toga bi trebalo osnovati njihovu komoru poput liječničke, odvjetničke i slično, koja bi brinula nad njihovim licencama i oduzimala ih ako bi se ponašali protuzakonito. Nadalje, svakako treba razmisliti o izmjeni apsurdne situacije da su odvjetnici prije na redu da se namire, nego radnici, koji se nalaze u prvom višem isplatnom redu, ali treba razlikovati stečajne vjerovnike i vjerovnike stečajne mase'.

Stoga, osim Stečajnog zakona, trebalo bi mijenjati i Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, a na što su upozorili i sindikati. Naime, iako prema Stečajnom zakonu u tražbine prvog višeg isplatnog reda ulaze tražbine radnika i prijašnjih radnika stečajnog dužnika nastale do dana otvaranja stečajnog postupka, radnici u stečajnom postupku plaću zarađenu do otvaranja postupka često ni ne vide zbog zakonski zasnovane prakse da se na imovini stečajnog dužnika, u prvom redu nekretninama, namiruju razlučni vjerovnici koji imaju upisana založna prava. 'Radnicima u takvim situacijama preostaje naplata samo onih potraživanja koja su zaštićena Zakonom o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, a s obzirom na to da je riječ samo o trećini primanja radnika iz triju mjeseci koji prethode otvaranju stečaja, što je nedovoljno, nužne su promjene zakona', upozorava Matijašević.

Što se tiče podataka o aktualnom hrvatskom stečajnom mozaiku, Sajter upozorava da 'u ukupnoj brojci treba razlikovati stečajeve Name ili Peveca, po službenoj dužnosti od onih po ubrzanom skraćenom postupku, a koje se najavljuje i koji zapravo u jednom danu na jednom papiru znače i otvaranje i zatvaranje stečaja. Potonjih ima i bit će ih zaista mnogo, a oni se navode i kao uspješno okončani, premda je upitno što to znači, dok se druge u tom smislu može jedva nabrojati na prste dvije ruke'.

Kad je riječ o trajanju stečaja, 'u Hrvatskoj oni u prosjeku traju do tri pol godine, a u zemljama OECD-a godinu i sedam mjeseci do dvije godine', navodi Sajter, ali i upozorava da 'prilikom rasprave o vremenu treba izabrati što želimo – brzinu ili efikasnost - jer oboje ne ide. To je kao i kod prodaje automobila ili stana, ako želite odmah prodati, cijena i kupac nisu bitni, ali ako jesu - vrijeme nije problem'.