'Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima. Ona su obdarena razumom i savješću pa jedna prema drugima trebaju postupati u duhu bratstva', stoji u članku 1. Opće deklaracije o ljudskim pravima koju je 1948. godine proglasila Opća skupština UN-a. Otada je prošlo više od pola stoljeća, u kojima je borba za ljudska prava diljem svijeta postala jedno od ključnih područja političke i društvene borbe, u kojoj sudjeluju institucije raznih vrsta, nevladine organizacije, mediji, pojedinci, pa čak i cijele države. Neki od njih se zalažu za poštivanje svojih prava, drugi zastupaju one koji su ugroženi, a mnogi slijedom toga ugrožavaju tuđa ljudska prava, pozivajući se na razloge koje smatraju opravdanim za takvo postupanje.

Kršenja ljudskih prava u svijetu od 1948. do danas definitivno nije manjkalo, pa tako ni u 2012. godini, o čemu su svjedočili i brojnih izvještaji relevantnih institucija i udruga, od UN-a preko Amnesty Internationala do Human Rights Watcha. Ipak, treba izdvojiti nekoliko priča koje uvjerljivo pokazuju da se ljudska prava krše svugdje i na razne načine, pa čak i pomoću represivnog zakonodavstva, čega je najbolji primjer Turska.

U Turskoj ne vole novinare, u Mađarskoj Rome

Naime, pod vlašću Redžepa Tajipa Erdogana izglasan je zakon o medijima koji je praktično kriminalizirao novinarski posao. Zbog toga se više od sto turskih novinara u međuvremenu nalazi u zatvoru ili im prijeti kazneni progon, i to isključivo jer su odlučili profesionalno obavljati svoj posao, te uzimati izjave i od kurdskih političara i pripadnika kurdskih pobunjenika, što turske vlasti tretiraju kao pomaganje teroristima. S ugnjetavanjem novinara i medijskih sloboda u Turskoj se ove godine suočila i Hrvatska, zahvaljujući prvo slučajevima turskih novinarki koje su uhićene tijekom ljetovanja na Jadranu po nalogu Erdoganove vlasti, ali na kraju ipak nisu deportirane u Tursku, gdje ih je čekao siguran zatvor. Osviještavanju hrvatske javnosti o problemima turskih novinara, ali i ostalim kršenjima ljudskih prava, svakako je pomogla i jaka književna reprezentacija koja je ove godine pohodila pulski Sa(n)jam knjige, na kojem se vrlo otvoreno govorilo o situaciji u Turskoj. A da je ona u međuvremenu postala i međunarodni problem za Erdoganovu vladu, pokazuje i to da je o zatvaranju novinara pisao i ugledni kolumnist New York Timesa Thomas Friedman, ističući da ekonomski rast koji je zasluga Erdoganove politike ipak ne može biti dovoljan razlog da se zažmiri nad autoritarnim tendencijama u Turskoj.

To ne znači da u Europskoj uniji teče med i mlijeko kada je riječ o ljudskim pravima, iako čelnici EU (kao i SAD-a) imaju običaj druge prozivati zbog kršenja istih. U EU i dalje najlošije stoje Romi, a nakon njih doseljenici, dok su populističke i ekstremističke stranke imale prilično dobro izbornu godinu, a njihova je politika već odavno postala dio mainstreama društva. Prije koju godinu se po neljudskom odnosu prema Romima, koji su deportirani mimo zakona, istaknula Sarkozyjeva Francuska, dok je u 2012. za Rome vjerojatno najgore bilo u Mađarskoj, u kojoj - otkako je na vlasti konzervativni Fidesz premijera Viktora Orbana – traje smanjivanje demokratskih sloboda, buja antisemitizam (nedavno je zastupnik ekstremnog Jobbika u mađarskom parlamentu tražio i da se sastavi popis utjecajnih Židova!), dok su Romi izloženi i fizičkom progonu neonacista i paramilitarnih desnih ekstremista, na što policija baš i ne reagira. Ove je godine tako zabilježeno više pogromaških napada na romska sela i naselja u Mađarskoj, dok se ništa ne čini kako bi se riješili stambeni problemi Roma i njihova integracija u školski sustav, iako su takvi projekti izdašno financirani iz fondova EU. Mađarska također ignorira i presudu Europskog suda za ljudska prava u korist Roma, pa ne čudi što je Human Rights Watch u svojem izvještaju zaključio da je cijela situacija 'vrlo mračna' i bez naznake poboljšavanja.

U Africi najviše kršenja ljudskih prava

Sve to su ipak, kako se kaže, first world problems u usporedbi s onima što se događa u Africi, koja je i ove godine većinom imala tužnu bilancu kada je riječ o ljudskim pravima. Primjera je pregršt: islamski fundamentalisti su preuzeli kontrolu nad sjeverom Malija te uveli talibanske propise, koji uključuju i potpunu zabranu slušanja ili izvođenja muzike, što se kažnjava odsijecanjem ruke. U Južnoafričkoj Republici se i dalje nastavlja s brutalnim silovanjima lezbijki, koja se smatraju 'korektivnima', odnosno bi trebala promijeniti seksualnu orijentaciju žrtve. U Kongu se i dalje vode od većine svjetskih medija ignorirani lokalni ratovi sa šokantnim brojem ubijenih, osakaćenih i izbjeglih. Arapsko proljeće se u Egiptu pretvorilo u šerijatsku zimu. U Sudanu su prosvjednike protiv vlade masovno hapsili i mučili u zatvoru. I tako dalje...

Uspjesi LGBT zajednice u Americi

S druge strane, borci i borkinje za ljudska prava su u ovoj godini diljem svijeta mogli slaviti i uspjehe, neke ostvarene i nakon više desetljeća bitke protiv vlasti, sudova, pa i negativno nastrojenog javnog mnijenja. To se naročito pokazalo u nastojanjima američke LGBT zajednice da se izbori za bračnu ravnopravnost, što je proces započet još u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća. Na ovogodišnjim američkim izborima su po prvi puta glasači u dvije savezne države (Maryland i Maine) na referendumu podržali većinski gej brak, dok je i američki Senat dobio prvu otvorenu lezbijku u svojim redovima (Tammy Baldwin iz Wisconsina).

I sva istraživanja javnog mnijenja pokazuju kako većina Amerikanaca po prvi puta podržava LGBT ravnopravnost, a tamošnji analitičari i aktivisti naglašavaju da je u svemu tome i veliku ulogu odigrala izjava predsjednika Baracka Obame kako podržava bračnu ravnopravnost istospolnih parova. Obama je naročito utjecao na stavove afroameričkih muškaraca po tom pitanju, kojih je 20 posto više odlučilo podržati gej brak nakon što je to učinio i američki predsjednik.

Meksički biskup Raul Vera - hrabri borac protiv narko-kartela

Južno od granice, u Meksiku i dalje traje rat narko-kartela s jedne strane i američkih i meksičkih vlasti s druge, koji je dio ove države pretvorio u zonu visokog rizika, u kojoj se svakodnevno događaju brutalna, pa i masovna ubojstva. Lokalni šefovi policije bivaju pogubljeni kao na pokretnoj traci, meksička vojska se pokazala nemoćna pred snagom i nemilosrdnošću kartela, ali sve to ne znači kako nema ljudi spremnih da se suprotstave nasilju. Jedan od njih je i biskup Raul Vera, nesvakidašnja pojava u Katoličkoj crkvi, koji je zbog svojeg hrabrog društvenog angažmana već izazvao sumnjičave reakcije u Vatikanu.

'Naša vlada je korumpirana i prožeta organiziranim kriminalom. Narko-bosovi se pak osjećaju kao španjolski konkvistadori koji kontrolu nad svojim teritorijem provode najstrašnijim terorom', jedna je od izjava biskupa Vere, koja mu je priskrbila dosta moćnih protivnika, a još više kada je s riječi prešao na djela. Jedno od njih je i osnivanje organizacije 'Frontera con Justicia' (odnosno 'Granica s pravdom'), koja se bavi zaštitom prava emigranata i bori protiv švercanja ljudi. Zbog svega toga je biskup Vera ove godine bio i među kandidatima za Nobelovu nagradu za mir, koju je na kraju dobila Europska unija, na čuđenje mnogih. No Raul Vera pokazuje da jedan čovjek itekako može napraviti razliku na bolje u borbi za ljudska prava, te da je za to potrebna ponajprije hrabrost.

Indijska pobuna protiv silovanja žena

Kada je pak riječ o ljudskim pravima žena, u EU se ove godine mnogo raspravljalo o uvođenju ženske kvote za svijet biznisa, s obzirom na poražavajuće mali broj žena na vodećim pozicijama najvećih firmi Starog kontinenta. To se vjerojatno čini kao sporedna tema za žene Indije, koje se baš ovih dana bore za slobodu vlastitih tijela i života, i to potaknute brutalnim silovanjem svoje sugrađanke. 23-godišnju studenticu medicine su silovala šestorica muškaraca, koristeći pritom i metalnu šipku, a taj je skandal – koji je postao i međunarodna vijest – otkrio poražavajuće stanje kada je u pitanju sigurnost žena u ovoj mnogoljudnoj državi. Neka istraživanja pokazuju da je svaka šesta Indijka bila žrtva seksualnog nasilja, zlostavljanja ili uznemiravanja, dok je svaki četvrti indijski muškarac među počiniteljima, većinom nekažnjenim.

Sve to je rezultiralo eksplozijom gnjeva prema nekažnjavanju silovanja i silovatelja u indijskom društvu, što je loša tradicija koja se upravo ovih dana – kroz ulične prosvjede, javne debate, osude silovanja i inertnosti institucija – mijenja u Indiji. Nekoć nevažna ili tabu-tema, silovanje je zbog strašnog napada na studenticu medicine postalo tema broj jedan u Indiji, o kojoj se očituju svi od predsjednice vladajuće Kongresne stranke Sonije Gandhi do najvećih indijskih filmskih zvijezda. Ujedno je i ovaj slučaj potvrda stare, ambivalentne istine kada je riječ o borbi za ljudska prava: da bi postalo bolje, prvo nažalost mora biti loše.