Brač sa svojih petnaestak trajektnih linija dnevno možda nije baš najbolji primjer za slabu povezanost, jer 'plava magistrala' inače vozi non-stop, ali sad kada je to skresano na četiri polaska dnevno, puno je lakše steći dojam o izvanrednom stanju. Kontrola kod kupovine karata, kontrola na ulasku u trajekt, kontrola na izlasku, kontrola na cesti - nećeš, majci, vršljati gdje ti padne na pamet i nećeš širiti zarazu po ovom čistom komadiću raja na Zemlji.

Nitko nam ništa slično nije rekao, naravno, niti vjerujemo da uopće tako misli - jer suprotno onom napornom prvoloptaškom vjerovanju, Bračani su zapravo velikodušni ljudi i sjajni domaćini - nego takve misli normalnom čovjeku spontano dođu dok se praznim 'Tinom Ujevićem' valja preko Bračkog kanala.

Zamisli da baš ja donesem bolest na otok, zamisli taj ludi splet okolnosti u kojemu samo jednim bliskim susretom podariš virus za svih tih petnaestak tisuća ljudi, cijelu 'Republiku Broč' - koju je ustanovio i njenim doživotnim predsjednikom postao pjesnik, kroničar, libertin i koceptualist Ivica Jakšić Čokrić Puko.

Pa tko bi izdržao tu sramotu, misliš se dok lunjaš trajektom praznijim nego u najcrnje ratno doba. Garaža je puna kamiona i šlepera, ali njihovi vozači ni ne izlaze iz kabine, a u salonima i na palubi tek nas je desetak sretnika s ausvajsom iz Splita i drugim dokumentom, kako li se već zove pristupnica na otok. Tu je Dijana Petrinović, primalja iz splitskog rodilišta koja se vraća u mjesto Mirca nakon 24-satne smjene. Neće se pošteno ni odmoriti jer zbog ludog rasporeda i rijetkih trajekata već večeras ide natrag za Split, opet na cjelodnevnu smjenu, pa tako do kraja tjedna. Onda je slobodna onih bolničkih 14 dana..

'Svi na otoku baš se pazimo, ne izlazimo, disciplinirani smo u kontaktima, a možda imamo i malo sreće. Govorimo da nema šanse da nas ne okrzne, a opet se nadamo da će biti baš tako', govori nam Dijana na puš-pauzi na 'Tinu Ujeviću'.

Praznom supetarskom rivom brzo stižemo do gradske vijećnice, gdje upravo traje sastanak otočnog kriznog stožera: tu su gradonačelnica i sedam načelnika, policajci, vatrogasci, HGSS-ovci, ekipa iz Crvenog križa, dakle svi koji u krizi imaju što raditi. Sve smo ih uhvatili. Zasad nisu imali posla, ali ozbiljni su kao da je korona već na pola kanala. Malo smo ih prisluškivali i čuli da su upravo otpremili na kopno dvije osobe s malo povišenom fibrom, pa se mislimo: nije što želimo da nam reportaža ne propadne, nego bi baš bila grehota da i Brač po ovome dospije na televiziju.

'Ništa ti ne brigaj, imamo plan za sve situacije', smije se šef Civilne zaštite i tajnik DVD-a Jakov Zlatar.

O bračkoj reakciji na krizu već smo pisali, pa ćemo samo taksativno nabrojati ključne činjenice: prvi u državi organizirali su jedinstveni stožer, umjesto jednog gradskog i sedam općinskih. Prvi su - pet dana prije Vlade i tri tjedna prije Županije - pokrenuli posebnu web stranicu posvećenu epidemiji, organizirali pozivni centar s dežurstvom od 0 do 24, dosjetili se ideje uvođenja posebnih propusnica za trajekte, organizirali nekoliko stanova za samoizolaciju i rent-a-car za ljude koji u nju odlaze, sklopili pakt s Jadrolinijom.

Strogo s propusnicama: Odobrava svaku treći

'Ne mogu opisati koliko nam je pomogla baš Jadrolinija i njena splitska šefica Jelena Ivulić', u prvoj rečenici naglašava šef stožera Nikola Martinić-Dragan, šef vatrogasaca i, čini se, dosta spretan operativac. Njegov potpis nalazi se na propusnicama za dolazak na otok i odlazak s njega, a potvrđuje nam da odobrava otprilike svaku treću.

'Nema dolazaka osim nužnog osoblja, a moramo paziti i na Bračane koji idu u Split jer tek tada sve skupa ima smisla. Nema promjene radnika na gradilišta, nema izmišljanja razloga, nema bespotrebnog putovanja', strog je Martinić-Dragan. I nama je dao dozvolu tek za relaciju Supetar - Postira, to je valjda dovoljno za uvjeriti se kako život na otoku funkcionira.

A dobro smo i prošli: 'strancima' koji su se pojavili na otoku ili pomorcima koji su se vratili na njega snažno se sugerira da odu u samoizolaciju - jer ne može im se tek tako narediti - a oni to pokorno prihvaćaju. U doba velike seobe bilo ih je gotovo stotinu, sada je izolirano još samo sedmero kojima mjera istječe za koji dan. U zraku čovjek nekako osjeti da su Bračani baš složni i solidarni: čak i svu zaštitnu opremu nabavljaju zajedno, pa onda pravedno raspodjeljuju po cijelom otoku.

'Najjači smo kad je najveća potriba'

'Uvik smo ti mi takvi, najjači smo kad je najveća potriba', dobacuje Mate Mladina. Znamo ga kao bračkog humanitarca, a na sastanku stožera predstavljao je Crveni križ. Načuli smo i nekoliko povišenih tonova, što je valjda prirodno: jedan načelnik je malo potezao da se olabave mjere za građevinare, drugi za poljoprivrednike, treći za turizam, ali na koncu su se složili da još barem tjedan dana na snazi ostanu čak i ove njihove interne propusnice, za kretati se od mjesta do mjesta na otoku. Ne bi imalo smisla prosuti sve dobro što se napravilo.

'Ljudi su disciplinirani, vidite i sami da ih nema nigdje. Idu u polje, zabavljaju se oko kuće, ne druže se previše, ali ni vrijeme nije bilo baš najbolje. Blažena bura! Sad je došlo pravo proliće i vidim da će sve ići malo teže', iskren je Martinić-Dragan.

Iz izloga kriznog stožera biramo dvoje novih sugovornika, a kako je red pazimo na balans, pa privodimo gradonačelnicu Ivanu Marković iz SDP-a i načelnika Postira Sinišu Marovića iz HDZ-a. Njima kao da je dosta vječitog propitivanja o složnosti-usprkos-političkim-razlikama, ovdje je to naprosto prirodno.

'Inače nikad nismo imali problema sa strankama, a u ovoj situaciji pogotovo: pa kakvi bismo bili ljudi da se oko toga svađamo?', čudi se Ivana Marković.

S njom i dijelom ekipe prošetali smo do obližnjeg starog vatrogasnog doma, jer novi veliki upravo se gradi širokim bračkim dogovorom i uz europsku lovu. Ondje pijemo kavu u nešto ležernijem okruženju - ali opet na strogih dva metra razmaka.

Zavlačimo se i u call centar gdje nas očekuje Vanja Rakela, jedna od sedam volonterki koje po cijeli dan i noć dežuraju i odgovaraju na pozive.

'U zadnje vrijeme zovu uglavnom zbog propusnica, pogotovo ljudi iz Splita. Oni bi najčešće posjetili polje, zasadili kapulu i kupus, otprilike tako', smije se Vanja. Dobro zna da ovakvi razlozi u pravilu ne prolaze.

'Danas smo spoznali da imamo problem s registracijom auta: gužva je u stanici za tehnički pregled, radno vrijeme je skraćeno, pa ljudi ne uspijevaju obaviti posao iako stanu u red u pet ujutro. I onda traže propusnice za Split. To moramo hitno riješiti', govori nam gradonačelnica Marković.

U Postirima, praznima i pustima jednako kao i Supetar, pričamo s mladim načelnikom Marovićem: on predviđa da će se ljudi snaći usprkos sve izvjesnijoj propasti turističke sezone. Imaju oni svoju tvornicu 'Sardina', a bome je skoro svatko ove godine nešto i zasadio. Gladi biti neće, baš kao ni u ratno doba.

'Naporno, nekima i smiješno, ali radi...'

Pitamo ga kako funkcionira posljednjih tjedana i kako njegovi ljudi podnose birokratsku zavrzlamu s propusnicama - Brač, naime, ima jednu policijsku postaju, tri benzinske crpke, tri trgovačka centra smještena u Supetru, pet vatrogasnih društava i osam gradova i općina. Šta god ti zatreba, treba ti i papir.

'Znam da je naporno, nekima i smiješno, ali očito sprječava nepotrebno vrzmanje po otoku. A onome kome stvarno treba, izlazi se ususret u roku od deset minuta: ja sam vječito online i potpisujem propusnice', govori nam načelnik. On, priznaje, nije baš oduševljen idejom o naglom ukidanju općina i spajanju cijelog otoka u jednu:

'Uštede bi bile male ili nikakve, a građani bi dobili lošiju uslugu. Moje mišljenje je da je ključni pojam ovdje 'samoodrživost' - ako stvari funkcioniraju dobro, ne treba ih dirati. A mi na Braču funkcioniramo dobro baš zato što se lako dogovaramo i ubuduće ćemo se dogovarati još više oko stvari kao što su prostorni planovi, gospodarenje otpadom, zaštita od požara i slično', govori nam Marović.

Ne proturječimo mu. Njihova stvar, očito znaju što je za njih najbolje.

A u povratku preko Supetra, do opet praznog 'Hrvata' koji nas vraća u znatno depresivniji Split, susrećemo poznato lice: igrač Hajduka Stefan Simić džogira na ulici, odrađuje jedan od svoja dva propisana dnevna treninga. Mediji su već zabilježili da je prvi, bez da ga je itko išta pitao, prije koji tjedan uplatio lijepu svoticu na račun bračkog kriznog stožera. Da se nađe u borbi protiv korone, ne daj bože.

'A kome ću nego mom Braču? Pogledaj ovu milinu, zar nije lipše nego u nekom stanu na Žnjanu? Obitelj mi je u Češkoj pa sam sam, ali svi me paze. Susjedi mi kuhaju, nema toga baš svugdje', govori nam Simić.

Pozdravljamo se, ali ne i rukujemo. To ćemo u neka malo sretnija vremena.