U svojoj rubrici 'Iz arhive', ugledni britanski dnevnik Guardian ovog tjedna je iskopao zanimljivu kratku reportažu iz Jugoslavije 1970. godine. Zemlja koja će se dva desetljeća nakon tog teksta u ratnom užasu raspasti na proste faktore - uslijed nikad do kraja rasvijetljenih događanja - u tekstu Guardianova reportera počašćena je začudno pozitivnim dojmovima i ocjenama za jednu 'tamnicu naroda', kako ju je 90-ih običavala etiketirati ratno-nacionalistička mašinerija novog hrvatskog poretka. Tekst iz 1970. prenosimo u cjelosti:
Jugoslavija je kontradikcija: komunističko, a slobodno društvo.
Objašnjenje je da ono više nije posve komunističko, no ipak postoje anomalije koje bi zapadnjaci shvatili kao ozbiljna ograničenja slobode. Iznad svega, Jugoslavija ima visoki stupanj samodiscipline.
Njezin sistem samoupravljanja i decentralizacije nema pandana za usporedbu. Netko bi mogao doći u iskušenje da proglasi Jugoslaviju pozapadnjačenom poput, recimo, Italije; no Savez komunista još uvijek igra vodeću ulogu, a račune polaže Komunističkoj partiji.
Premda Jugoslaveni ne prihvaćaju komunizam Kremlja, oni ne žele ni društvo zasnovano na privatnom kapitalu. Ne imponira im britanska demokracija sa svojom stranačkom stegom i opozicijom predanom zbacivanju vlade – ili američki sistem sa svojim mešetarenjem otuđenim od običnih ljudi.
U teoriji, Komunistička partija odvojena je od države. U stvarnosti, svi federalni i republički ministri te vodeći funkcionari jesu članovi Partije. Partija više ne izdaje direktive; ona određuje principe po kojima bi vlada trebala raditi. Vlada može osporiti taktiku, ali nije spremnija ići protiv Partije više nego što bi vlada Irske bila spremna osuditi savjete iz Rima.
Biti članom Partije od esencijalnog je značenja za nekoga tko želi postati ministar, gotovo je esencijalno za izbor u vijeća i jest esencijalno za vojnu i diplomatsku karijeru. Većina direktora tvornica i institucija članovi su partije.
S druge strane, na običnoj razini članstvo u Partiji stvar je izbora i lako je otići iz nje. Ako je šef tvornice okorišteni vlasnik knjižice, sasvim je vjerojatno da njegov glavni inženjer to nije. Djelatnik makedonskog ministarstva informiranja koji me razvozio uokolo nije bio član partije, niti su mnogi profesori.
Još je važniji trend ograničavanja vladine kontrole na skoro svim razinama. Taj proces je, uz decentralizaciju, toliko napredovao da mnogi komunisti pokušavaju obnoviti neku vrstu centralne kontrole.
Bilo kako bilo, oni se nužno ne žele vratiti u sovjetski komunizam (premda postoji 'kominformistička' frakcija koja priželjkuje centralu koja bi kontrolirala ideološke principe), nego zagovaraju neku vrstu jugoslavenske nacionalne politike koja bi zbližila srdite nezavisne trendove koje stvara samoupravljanje.
Postoje, također, i prirodne tenzije između progresivnih i konzervativnih, između bogatih i siromašnih. Bogati sjever subvencionira često ekstremno siromašni jug. Koncepti ljevice i desnice postaju zamućeni.
Maršal Tito, ujedno progresivan i konzervativan, upravlja tim procesima uživajući monarhistički ugled.
Teško je povući granicu između moći Partije i građanske neovisnosti. Mnogi Jugoslaveni tvrde da su ostvarili svoju revoluciju pa je članstvo u Partiji sve manje i manje važno.
'Ne oslanjamo se više previšena principe. Smetaju nam na putu. Mnogo smo pragmatičniji', izjavio je jedan pomoćnik ministra. Loša stara vremena navodno su prošlost i prema tome: 'Pokušavamo u 25 godina komprimirati ono što su Oxford i Cambridge, Harvard i Yale postigli u 250 godina. Osim toga, bili smo okupirani teritorij i stare uspomene iz tih dana ostaju. Ono što se dogodilo nakon revolucije bilo je apsolutno nepotrebno. Sada su stvari drugačije.'
