On je nesposoban provesti reforme, čovjek bez iskustva u realnom sektoru koji je od mladosti dio političkog aparata, otuđen od stanja na terenu, višedesetljetni briselski eurokrat koji je sudjelovao u osmišljavanju eura pa tako i proizveo krizu eurozone, a povrh svega toga i još mnogočega, on je, kako su to zlurado prvo pisali njemački a onda tabloidno obradili britanski mediji, čovjek koji voli popiti čašicu više, često i previše, na maratonskim summitima Europske unije
On je vješt političar koji savršeno komunicira na nekoliko jezika, jedan od rijetkih u vrhovima EU-a koji ima kakvu-takvu političku viziju; on razumije položaj i probleme manjih članica te unutarnje funkcioniranje Unije, a i sposoban je stvoriti konsenzus; on je uostalom bio glavni kandidat Europske pučke stranke (EPP) na izborima za Europski parlament i svoju je frakciju doveo do toga da i u ovom sazivu ima najviše mjesta u predstavničkom tijelu EU-a.
On je Jean-Claude Juncker, novi predsjednik Europske komisije (nakon očekivane potvrde Europskog parlamenta), pogrešan čovjek na pravom mjestu.
Naime sve što su proteklih tjedana izjavili o Junckeru u medijima njegovi protivnici i podržavatelji je manje-više istina. Juncker definitivno nije idealan simbol demokratizacije EU-a, ali njegov izbor na mjesto predsjednika EK prva je velika demokratska pobjeda u Bruxellesu otkako je eksplodirala kriza eura prije pet godina. U tom periodu razotkrio se neprihvatljiv demokratski deficit unutar Unije, a ona je predvođena njemačkom kancelarkom Angelom Merkel u svojem petljanju oko eura uspjela, između ostaloga, u Rimu instalirati Marija Montija kao premijera bez ikakvog demokratskog legitimiteta, a u Ateni srušiti demokratsku vladu Papandreuoua i zabraniti referendum stanovnika Grčke o tome trebaju li prihvatiti uvjete koje diktira Trojka. Posve opravdana gorčina zbog takve buldožerske politike, praćene drakonskim mjerama štednje koje u međuvremenu i MMF smatra promašenim, ispostavila se proteklih godina kao mnogo veća prijetnja budućnosti EU-a od same ekonomske krize, zbog čega je ponovno procvjetao nacionalizam na Starom kontinentu.
PORAZ DAVIDA CAMERONA, ALI I ANGELE MERKEL
Dolazak Jean-Claudea Junckera na čelo Europske komisije nakon pobjede na izborima za Europski parlament prvi je i vrlo značajan signal novog pravca demokratizacije Unije, unutar koje moć Europskog parlamenta raste a Europskog vijeća (kojemu je do prošle godine pripadao i Juncker kao premijer Luksemburga) pada.
Činjenica da su predsjednika EK de facto izabrali građani na paneuropskim izborima a ne premijeri iza zatvorenih vrata na jednoj od svečanih večera nije samo poraz britanskog premijera Davida Camerona, koji se pošteno izblamirao u svojem propalom križarskom pohodu na Junckera, nego i Angele Merkel.
Njemačka kancelarka je tijekom godina pokazala da vodi europsku politiku posve suprotnu svojim prethodnicima, jer dok se Helmut Kohl pitao što Njemačka može još učiniti za Europu, Merkel se uvijek pitala kako se Njemačka može izvući od toga da učini bilo što. Merkel je u praksi stavila njemački nacionalni interes iznad europskog, iako je retorički formulirala baš obratno, pa je mlaka ali odlučujuća podrška Junckeru na kraju bila rezultat pritiska njemačkog javnog mnijenja, jer je ono bijesno reagiralo na činjenicu da im se tijekom kampanje za Europski parlament prodavala jedna priča, a poslije posve druga.
NEZAPOSLENOST MLADIH PRVI ZADATAK NOVE KOMISIJE
S druge strane, Juncker je najveću podršku dobio među liderima manjih država članica, uključujući Hrvatsku, koje od budućeg predsjednika EK očekuju i da bude na braniku interesa sviju, napose onih slabijih, a ne samo statist u igrama najvećih. To će ovisiti i o sastavu buduće Europske komisije, s obzirom da Junckeru drugi biraju povjerenike, pa ne treba biti iznenađen ukoliko se Cameron i ekipa tako odluče osvetiti Luksemburžaninu.
Junckerova komisija pred sobom ima velike zadatke te u svojem mandatu može postati prava europska vlada, na tragu Komisije Jacquesa Delorsa, ili pak servis Europskog vijeća, kakvom se nažalost pokazala odlazeća Barrosova komisija. Nezaposlenost mladih, porez na financijske transakcije i fiskalna unija samo su neke od stvari s kojima se Juncker mora pod hitno uhvatiti u koštac i pronaći rješenja koja idu u korist stanovnika EU-a, a ne međunarodnih financijskih tržišta.
Po tome će se procjenjivati politička ostavština Jean-Claudea Junckera na čelu EK, s obzirom da je na tu poziciju došao zahvaljujući pametnoj, pa i lukavoj politici Europskog parlamenta i njegova novog-starog predsjednika Martina Schulza, te zbog rezultata glasanja Europljana. Teško je zamisliti da će se na ovim europskim izborima uspostavljen princip demokratske legitimacije za šefa EK za pet godina zaboraviti ili ukinuti, što znači da o budućnosti i politici EU-a sve više mogu odlučivati njeni građani, a ne samo aktualni šefovi nacionalnih vlada. Riječ je o tektonskoj promjeni u strukturi EU-a, unutar koje se sad Jozi Joziću ili Fritzu Fritzlu daje mogućnost većeg utjecaja na izbor predsjednika EK od onoga koji ima Angela Merkel.
DANAS JUNCKER, SUTRA TSIPRAS?
Zato je bilo iznimno važno da Juncker kao glavni kandidat pobjedničke pučke frakcije na europskim izborima dođe na mjesto predsjednika Komisije, jer on danas na toj poziciji omogućava da ga sutra naslijedi, primjerice, Alexis Tsipras. Ako tako na demokratskim izborima odluče građani EU-a.
Zbog toga itekako treba izvaditi pjenušac i nazdraviti Jean-Claudeu Junckeru, poželjeti mu sreću i uspjeh, jer njegov dolazak na čelo EK jest pobjeda za europsku demokraciju i bolju budućnost EU-a, pobjeda svih onih Europljana koji su izašli na svibanjske izbore, bez obzira za koga su glasali na njima.
To što bi se novi predsjednik Europske komisije vjerojatno rado pridružio toj zdravici s konjakom u ruci druga je priča.
