Teško je biti objektivan prilikom recenziranja nekih igara. Pogotovo onih koje vas oduševe. Osobno, izuzetno mi je drago da me je oduševio i Just Cause 2 jer smo svi u redakciji zbog odličnog originala prema ovoj stvarčici imali velika očekivanja. No odmah ćemo vam reći da drugi dio ove igre, kao što to biva u posljednje vrijeme, nije neki preveliki odmak u odnosu na onaj prvi. Pritom ne mislimo na drastično nabildanu grafiku koja danas na mahove izgleda poput one iz profesionalnih, vojnih simulatora leta. Ne, Just Cause 2 nije donio neke revolucionarne novosti jer se izdavači igara boje mijenjati koncepte koji prolaze na tržištu.

No relativna neoriginalnost nastavka ne znači da Just Cause 2 nije originalan sam po sebi. Njegov zaštitni znak je dakako i dalje onaj ludi padobran koji možete otvoriti u bilo kojem trenutku. Nakon skoka s neke zgrade, s krova jurećeg automobila ili s oplate brišućeg Boeinga 737. Dobro ste čuli, igra u sebi krije i ovakve divote, koje su vam dostupne već od samoga starta. Ne morate se kao kakvi mulci probijati do novih, zaključanih dijelova mape ili tek nakon deset sati igre uživati u helikopterima. Mapa u Just Causeu 2 je otključana od samoga starta! A ako želite odmah isprobati spomenuti Boeing 737, samo se morate dovući do zračne luke.

Sloboda djelovanja i to predivno lebdenje padobranom podebljano je i mogućnošću slobodnog pada. Kako ga otvarate, padobran tako i zatvarate. Nemate pojma koji je užitak kada se bacite s deset kilometara i vrišteći jurnete prema tlu. Kad se izvježbate, s nekoliko stotina metara visine moći ćete sletjeti na ušicu igle. Ovo je doista posebna igra, kakvih bi trebalo biti više. Daje da se igrate sa velikim 'I', uživate i prije svega se dobro zabavljate. Zato nije važno je li primjerice fizika vozila realna ili ne, nije važno je li napucavanje najbolje koje ste ikada vidjeli u nekom TPS-u ili nije. Važna je ta već toliko spominjana sloboda i guštanje u padobranu koje stvara osjećaj sanjanja nekog divnog sna.