Zemlje EU moraju uvoziti oko 60 posto zemnog plina, a oko četvrtine potreba zadovoljava Rusija. Kako to izgleda kad Kremlj zavrne pipu, Stari kontinent iskusio je nekoliko puta – posebno 2009. nakon još jednog obračuna s tranzitnom partnericom Ukrajinom.

U očajničkim nastojanjima da si pronađe alternativnog dobavljača, EU traži letvu spasa u zemljopisno, politički i pravno dalekim, gdješto i bizarnim zemljama poput Turkmenistana i Azerbajdžana

Ište se alternativni put plina iz kaspijsko-srednjoazijskog bazena, ali to je teren na kojem se Rusija, specijalizirana za ovaj biznis još od Brežnjevljeve ere Sovjetskog Saveza, mnogo bolje snalazi od Europske unije. Turkmenistanski plin će se, kako sada stvari stoje, u Europu i dalje dopremati preko Gazpromovih tuba.

Preostaje još Azerbajdžan, većinski muslimanska postovjetska država na nemirnom Kavkazu, klasična diktatura koja se po političkom sistemu ne razlikuje puno od arapskih zemalja kojima posljednjih mjeseci viju narodni ustanci. Nije na njih imun ni Azerbajdžan, kojem usput na u središnjem gorskom predjelu već 20 godina egzistira međunarodno nepriznata armenska republika Nagorno Karabah. Azerbajdžanom upravlja 'klan Alijevih'; komunističkog vođu i KGB-ovca Hejdara Alijeva nakon smrti je naslijedio njegov sin Ilham. Tajna policija više-manje uspješno zatire demonstracije u začetku, a niz političkih protivnika nalazi se u zatvorima ili u izgnanstvu.

Istovremeno, čelnici Azerbajdžana izjavljuju za Financial Times kako je ovo 'odlučujuća godina' za projekt kojim bi njihova država postala glavni konkurent Rusiji na plinskom tržištu Europske unije.

Polje Shah Deniz na obali Kaspijskog jezera nedaleko od Bakua navodno sadrži tisuću milijardi kubika zemnog plina. Procjenjuje sa da bi dobar ugovor sa službenim Bakuom osigurao Europi toliko traženu alternativu. No postojeća lokalna infrastruktura ne omogućava punu eksploataciju plinskih potencijala, pa je na snazi razvojni plan kojim bi do 2017. Azerbajdžan bio kadar vaditi 10 milijardi kubika plina godišnje. Kao jedan od glavnih ulagača 20 milijardi dolara vrijednog posla navodi se British petrol (BP).

Alijevljev režim dosad je uspijevao lavirati između američkog i ruskog utjecaja. Ovim bi projektom značajno pretegnuo na zapadnu stranu, spasivši ideju europskog plinovoda Nabucco, koji bi preko Turske trebao osiguravati rastuće potrebe članica EU-a. U međuvremenu, superbogati ruski plinski div Gazprom čini sve što je u njegovoj moći da stavi pod svoju kontrolu sve veće euroazijske izvore, odnosno uključi ih u svoj sistem plinovoda.

U cijelom planu postoji i jedan poveći problem: azerbajdžanski izvori zadovoljavaju samo trećinu europske potrebe. Putin se prije dvije godine u Ašgabadu osobno pobrinuo da Turkmenistan na dulje vrijeme ispadne iz briselskih kombinacija. Stoga, da bi Nabucco bio isplativ, trebalo bi u nj uključiti još jednu energetski moćnu državu. Takva u regiji postoji, ali... Njezino se angažiranje nikako ne uklapa u euroatlantsku političku agendu. Ime joj je Iran