Svatko od zagrebačkih beskućnika smještenih u prenoćištu Kosnica, kad je već stao pred novinare, javno će iznijeti detalje životne tragedije koja ga je ostavila bez krova nad glavom. Pričat će o svojoj prošlosti, problemima s kojima su se suočili i nisu ih uspjeli nadvladati i najčešće navesti da su ih obiteljski razlozi izbacili na ulicu. 'Muški će se često žaliti da su žrtve žena, a moj slučaj je baš takav. Uzela mi je sve – i djecu, i kuću, baš sve, pa sam se samo jedno jutro našao na ulici. I što ću – kad mi je postalo hladno spavati u parkovima i haustorima, kad sam bio gladan, pošao sam potražiti sreću u Crveni križ', prisjetio se Anto

Uz njega je u Kosnici još 115 korisnika, među kojima su i psihički bolesni, osobe s lakšom mentalnom retardacijom, stari i bolesni, umirući, alkoholičari, osobe pod skrbništvom Centra za socijalnu skrb. Popriličan je i broj radno sposobnih. 'Još kako bih radio, samo da posla ima i da poslodavac hoće platiti. Najčešće nas uzmu, teško i krvavo radimo, pa nas ne plate. Doista smo najmanje krivi zbog situacije u kojoj smo se našli, ali imamo pravo na dostojanstven život', kazuje 45-godišnji Marijan

Najstariji su u 'Kosnici na kraju grada' supružnici Dedić, Fata i Nadir. 'Samo jednu sobicu ih molim za starog i mene. Ništa više ne treba jer ovo i nije život. Jednom sam bila u logoru i ne želim više. Dođe mi da odem pod neki most, stavim jedan kauč i rešo jer će nam tamo biti bolje', svoju će tužnu životnu priču u nekoliko rečenica, iako ima mnogo toga reći, sažeti Fata Dedić, 82-godišnja žiteljica zagrebačkog prenoćišta za beskućnike Kosnica.

Zajedno sa svojim suprugom Nadirom, ujedno i vršnjakom, preživjela je zatočeništvo u Jasenovcu, proživjela nakon toga i sretne dane, a još više tužnih trenutaka, pa i jedan od najgorih kad je ostala bez krova nad glavom. 'Ne bih slala ljude u zatvor za krađu, nego za laž i to je što me najviše boli. Stalno mi lažu, a čuvaju na stotine stanova u kojima nitko ne živi', požalila se.

Uz osmijeh na usnama, poseban je poziv uputila i zagrebačkom gradonačelniku Milanu Bandiću. 'Kumovao je mojoj unučadi i bio bi red da posjeti baku i djeda svojih malih kumova, pita nas kako živimo i što nam treba', odlučna je Fata.

Ako ne odu do grada u potrazi za kakvim poslom ili, jednostavno, da ubiju dan, korisnici dane provode u, kako kažu, 'raznim zanimacijama'. Ili se međusobno druže ili pomažu osoblju prenoćišta.

Zdravko volontira u Kosnici i nije mu teško raditi poslove – od portira do svake vrste pomoći osoblju. 'Teške sam trenutke doživio – sin mi je poginuo u ratu u BiH za koji tvrde da tamo nismo bili, razveo sam se i izgubio stan. Ne pijem, ne koristim tablete, nego radim da mi vrijeme brže prođe i da što prije dođem do mirovine kako bih mogao normalno živjeti', priča Zdravko.

Beskućnici se u posljednje vrijeme žale na proceduru izdavanja tzv. uputnica, dokumenata kojima ostvaruju pravo na boravak u prenoćištu, ali ne na rok dulji od pola godine. Nakon toga trebaju biti zbrinuti u neku od ustanova socijalne skrbi, udomiteljsku obitelj ili dobiti mogućnost samostalnog življenja.

'Nemam ni osobne dokumente, a sad se pojavio i problem te vražje uputnice. Ni pravo na socijalnu skrb ne mogu dobiti, pa mjesečno dobijem iz crkve 50 kuna. Zar se od toga može živjeti? I kako ću uopće imati gdje spavati ako me izbace van za koji mjesec', žali se 41-godišnja Ivona. Tvrdi da svatko ima svoju nevolju, pa su često i nervozni, no sve se brzo smiri. 'Samo da imam dokumente, lako bih se snašla i neki posao pronašla. Ovako sam oslonjena na dobre ljude iz Crvenoga križa, ali se bojim dokle će to trajati', strahuje Ivona

Na sustav je još ogorčeniji Županjac Mika. Nedavno je, uz pomoć drugih korisnika, podignuo glas protiv spornih uputnica jer smatra da će im u budućnosti donijeti velike probleme. 'Tretiraju nas kao zadnji šljam, a to nismo. Niti smo klošari niti smo pijanci. Ne tražimo bazene i gole žene uz njih, nego pravo na normalan život. Svatko od nas ima svoju osobnu tragediju i gorko je kad se tako poigravaju s nama', kaže Mika.

Iako su beskućnici postali najčešće iz obiteljskih razloga i uglavnom im je zajednička crta što nemaju trajno prebivalište, jedinstveni profil korisnika Kosnice ne postoji. Svaki slučaj je specifičan i na svoj način tragičan. 'Stvorila se kriva percepcija o tim ljudima jer oni nisu ni prosjaci ni alkoholičari. Zapravo, u prosjeku imaju po 20-ak godina staža i, vjerujte, najsretniji bi bili kad bi imali svoj dom, obitelj, primanja', tvrdi Zvonko Mlinar, pomoćnik ravnatelja zagrebačkog Crvenoga križa pod čijom je ingerencijom prenoćište u Kosnici.

Upravo su sporne zakonske izmjene nedavno i unijele pomutnju među žitelje Kosnice, pa je slučaj došao i do gradonačelnika Bandića koji je rekao da 'nijednom čovjeku dlaka s glave ne smije faliti' i ustvrdio da nitko neće na ulicu. 'Ljudima se nudi mogućnost udomljavanja, pomoć u podmirenju troškova stanovanja, smještaj u domove za psihički bolesne ili osobe treće životne dobi. Bojim se da svako od tih rješenja ima svoje nedostatke i zbog toga su ljudi u strahu, pa su očito ljuti na socijalne radnike kojima su, opet, ruke zakonom vezane', pojašnjava Zvonko Mlinar.

Moguće rješenje dijela problema odgovorni vide u pretvaranju Kosnice u prihvatilište i angažiranijoj pomoći stručnih osoba. Sami korisnici jednostavno se ne mogu sami izboriti s birokratskim zidom pred koji dođu, pa je najslikovitija poruka jednog od njih: 'Dok nismo došli u Kosnicu, nitko s nama nije razgovarao kao s ljudima. Želimo da se to promijeni i bit će lakše i njima i nama.'