'Zbog svega što se desilo, jako mi je žao, ali ništa nisam mogao učiniti. Kada sam mogao, to sam i učinio', kazao je Dražen Erdemović priznajući prije 16 godina krivnju pred Haškim sudom, što mu je donijelo kaznu od pet godina zatvora. Erdemović se sam bio predao sudu, prvi priznao krivicu pod teretom savjesti i rasvijetlio događaje oko Srebrenice u kojima je, tvrdi, bio primoran sudjelovati kao mladić od 20-ak godina u strahu za vlastiti život, pa je zbog toga osobno strijeljao 100-tinjak ljudi, te je u međuvremenu otkako s obitelji živi u programu za zaštićene svjedoke nekoliko puta pred Sudom govorio o mučnim događajima, posljednji put na suđenju Radovanu Karadžiću prije otprilike dva tjedna. Je li time pravda za žrtve zadovoljena?

Što sve to, pa i tih pet godina zatvora, odnosno čak i manje - jer na slobodu se izlazi nakon odslužene dvije trećine kazne - može značiti nekome poput bezbroj puta silovane svjedokinje broj 87, koja kaže: 'Cijelog života ću se sjećati i osjećati istu bol koju sam tada osjetila i još uvijek osjećam. To nikad neće nestati.' Možda usporedba nije posve paralelna jer su ratni zločinci u postupku u kojem je ona svjedočila pred Haškim sudom dobili po 28, 20 i 12 godina zatvora. Je li time pravda za žrtve zadovoljena?

Hoće li defibrilator odgoditi da Šešelj uz smiješak ponavlja 'riječi genija'?

Smrtne kazne na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju nema, najviša je ona doživotnog zatvora, no ni jedna ni druga ne mogu izbrisati neke stvari. Svjesno da se neke nepravde nikada neće moći ispraviti, što je i kazalo u svojoj završnoj riječi u postupku protiv Vojislava Šešelja, ističući da se 'mrtve ne može vratiti, a sve porušeno izgraditi', haško tužiteljstvo je prošloga tjedna zatražilo 28 godina zatvora za vođu Srpske radikalne stranke, kojega su u međuvremenu snašli problemi s defibrilatorom pa je upitno hoće li ovaj tjedan moći početi iznositi svoju završnu riječ u kojoj je nakanio, kako sam reče, ponoviti 'svoje genijalne riječi'.

Boraveći protekloga tjedna u Haagu na studijskom putu u organizaciji Documente skupina hrvatskih novinara i promatrača suđenja za ratne zločine mogla je iz prve ruke doživjeti nepodnošljivu lakoću Šešeljevog osmijeha nad svime što su u sudnici prezentirali tužitelji, podsjećajući na 'otrovno sjeme mržnje' koje je posijao taj prvi među četničkim vojvodama, čija su imena neumorno ponavljale tužiteljice dok se optuženi, koji je već nekoliko puta rekao da će 'umrijeti od smijeha' žalio na, kako on smatra, krivo i loše prevođenje, primjerice, četničkih pjesama koje su se orile Vukovarom nakon pada.

Njegovo ismijavanje Haškoga suda traje već devet godina, no to je predstava koja se događa u sudnici udaljenoj kilometrima od područja na kojemu su se dogodili stravični zločini za koje sudi Međunarodni sud osnovan prije gotovo 20-ak godina, koji je otada podigao optužnice za 161 osobu, optužio jednog predsjednika države, načelnike vojnih štabova i mnoge druge vođe visokog i srednjeg ranga. Usprkos tome, sve zemlje u regiji dijele gotovo identično mišljenje – to je nepotreban politički sud koji kroji povijest shodno međunarodnim preferencijama.

Haški sud kao maćeha pravde?

U tom smjeru idu i rezultati posljednjeg istraživanja javnog mnijenja OESS-a o stajalištima prema Haškom sudu i domaćim suđenjima za ratne zločine provedenog na reprezentativnom uzorku prošle godine: dvije trećine građana Srbije smatra da je osnutak Haškog suda bio nepotreban i 40 posto njih smatra da je prvenstvena svrha da sva krivnja za ratna stradanja bude svaljena na Srbe. U Hrvatskoj, a slična je situacija i u BiH, smatraju da se favoriziraju Srbi i 70 posto građana Sud doživljava negativno. Većina, međutim, zapravo niti zna niti prati što se događa u Haagu, zbog čega su podložni različitim političko-medijskim interpretacijama u dnevno-političke svrhe, što se na domaćem terenu najbolje vidjelo prošle godine prilikom nepravomoćne osuđujuće presude Anti Gotovini i Mladenu Markaču

Tko su ratni zločinci, a tko žrtve, što je pravda i tko je pozvan da je i u čije ime dijeli – samo su neka od neriješenih pitanja u odbijanju suočavanja s prošlošću, pri čemu se neki ponašaju posebno arogantno misleći da imaju monopol na stradanje i jednako tako slobodu da zločine koje su počinili u oslobodilačkom ratu ne kažnjavaju. Tog su stava svjesni i u Tužiteljstvu, no službeno takve komentare nikada neće izreći, baš kao što su svjesni i da je priča oko potrage za topničkim dnevnicima bila smijurija od samog početka.

Ipak, ističu da vide određeni pomak, iako i dalje postoji ogroman prostor za daljnji napredak, baš kao što postoji svijest da je i Haški sud učinio neke greške te stvorio jaz koji ni dan danas ne može premostiti unatoč svim naporima. Naime, kada je Sud osnovan doslovce ni iz čega prije gotovo 20-ak godina, poruke i ciljeve kojima teži na jeziku onih na koje se odnosi nije imao tko prenijeti i ostale su izgubljene u prijevodu politika koje su i dovele do razloga za nastanak suda. Tek od 2000, iako ni on nije svima po volji, glasnogovornici govore bosansko-hrvatsko-srpski jezik, takozvani bhs, na koji se prevode i svi materijali, što je praksa koju je učeći na tuđim propustima odmah po osnivanju izbjegao Međunarodni kazneni sud, da bi se osim udaljenosti u kilometrima, izbjegla i udaljenost u jeziku kao prvoj stepenici u razumijevanju.

Rezidualni mehanizam nastavlja zadaću ICTY-a

A ono će biti potrebno ne samo kad Haški sud završi svoje, jer od 1. srpnja 2013. njegov rad nastavlja privoditi kraju Međunarodni rezidualni mehanizam za međunarodne kaznene sudove, koji će okončati preostale zadatke sudova za bivšu Jugoslaviju, a također i za Ruandu. Očekuje se, naime, da će svi prvostupanjski postupci biti gotovi do kraja iduće godine, a svi žalbeni postupci do 2014, što su nedavno Vijeću sigurnosti kazali i glavni tužitelj Serge Brammertz te predsjednik suda Theodor Meron, no moguće je da će te procjene biti ponovno razmotrene.

Što se tiče samog prenošenja funkcija na rezidualni mehanizam, na Sudu su zadovoljni procesom, a iako priznaju da imaju problema s odljevom stručnjaka, tvrde da to nije nešto zbog čega bi mogao nastati potop i ističu da nema straha od ugrožavanja mehanizma koji će imati nekoliko funkcija, a to je pomoć nacionalnim vlastima u daljnjem jačanju vladavine prava, dostupnosti informacija, podršci i zaštiti svjedoka, rješavanje žalbi na prvostupanjske presude, ponovljena suđenja i postupke zbog nepoštivanja suda i lažnih svjedočenja, preispitivat će presude, prosljeđivati predmete nacionalnim jurisdikcijama, iako zasad nema takvih predmeta, te nadgledati provođenje kazni i odlučivati o zahtjevima za pomilovanje ili ublažavanje kazne.

Na kraju, ali ne i najmanje važno, tu je upravljanje izuzetno vrijednom arhivom koja broji milijune stranica vrijedne dokumentacije te mnoštvo različitih ostalih dokaznih materijala, a premda još nije posve riješeno gdje će biti smještena nakon što i rezidualni mehanizam okonča svoj posao, u jednom se svi slažu, a to je da bude dostupna javnosti, ne samo zbog važnosti u postupcima koji će još 20-ak godina biti vođeni pred nacionalnim sudovima, nego i zbog važnosti za daljnja istraživanja i proučavanja svega što se dogodilo.

Arhiva vjerojatno neće biti smještena nigdje u regiji, a o tome konačnu odluku tek treba donijeti Vijeće sigurnosti, no na Haškom su sudu sigurni da se i u tom bogatstvu dokumentacije ogleda njihov posao, a to je utvrđivanje činjenica čime su, drže, doprinijeli utvrđivanju istine o zločinima i borili se protiv negiranja i sprečavali revizionističku politiku te individualizirali krivicu i doprinijeli sprečavanju mržnje te unapređenju pomirenja u zemljama bivše Jugoslavije. Iste te zemlje, međutim, što se ogleda i u ranije spomenutim podacima, imaju svoje mišljenje o tome, pogotovo kada je o individualizaciji i kolektivizaciji krivnje s naglaskom na ovom potonjem da bi se opravdalo ili ranije ili aktualno ponašanje, koje se u podosta slučajeva nije promijenilo.

Pitanje krivnje i višestruka viktimizacija žrtava nasuprot 'heroja'

Genocid, ratni zločin, zločin protiv čovječanstva počinili su konkretni ljudi, bilo da je riječ o neposrednim počiniteljima i neovisno o tome na kojim su položajima bili, pri čemu dakako nije moguće zanemariti u čije su ih ime činili ili bili prisiljeni činiti, ali na optuženičkoj klupi Haškoga suda, unatoč za mnoge, iz ovih ili onih razloga, dvojbenoj zapovjednoj odgovornosti ili propustima nečinjenja te najviše preispitivanom zajedničkom zločinačkom pothvatu, nije se našla nijedna država ili narod u cjelini - što god pojedinci nastojali govoriti u javnosti tražeći opravdanje za sebe ili svoje klijente, pritom u potpunosti ignorirajući žrtve.

I zapravo najgora stvar u cijeloj toj priči jest ili negiranje ili ignoriranje žrtava, čak i kada je riječ o vlastitima, jer kada se sudi herojima, a ne zločincima, s koje god strane dolazili, pale se kamere i do iznemoglosti vrte njihove priče do u najsitnijih pažljivo selektiranih detalja. No kada je riječ o žrtvama gradova heroja, s koje god strane oni bili, interes osim njih samih ne pokazuje gotovo nitko. Dovoljno je usporediti koliko je pažnje bilo posvećeno postupku protiv Gotovine, Čermaka i Markača, a koliko, primjerice, postupku protiv Pavla Strugara.

Ipak, glas žrtava ostao je zabilježen, u sudnicama je dosad saslušano stotine različitih svjedoka koji su iznijeli svoje tragične priče o onome što su vidjeli i doživjeli uglavnom samo zato što su bili druge nacionalnosti od onih koji su ih premlaćivali, mučili, silovali, seksualno zlostavljali, protjerivali iz njihovih domova ili pred njihovim očima sve to činili članovima njihovih obitelji ili prijatelja. Trebalo je tada najprije preživjeti, bilo da je riječ o sreći bilo o hrabrosti, ali kasnije je svakako trebalo imati hrabrosti doći u sudnicu i ponovno proživjeti sve mučne stvari i o njima govoriti, što ne bi bilo moguće bez zaštite i podrške svjedoka na kojoj Sud već godinama radi i postavlja temelje koji se prenose, iako ima još mnogo posla, i na domaće sudove.

I ratni zločinci su ljudi?

S druge strane, mnogi od njih ne bi imali priliku reći što su doživjeli i potražiti pravdu da neki od onih koji su im nepravdu nanijeli nisu odlučili priznati svoju krivicu, pri čemu ne treba iz vida izgubiti pitanje je li to bilo zbog toga što im je proradila savjest ili možda zato što se nagodbom mogu izvući od teže kazne. Svjesni te dvojbe, od nje ne bježe ni u Tužiteljstvu, ali će na pitanje s početka teksta o tome je li pravda zadovoljena kada brutalna smrt nevinih 100-tinjak osoba bude kažnjena kaznom od pet godina zatvora, čemu je nagodbom doprinijelo i Tužiteljstvo, upravo kao primjer izvući Erdemovića kao jednoga od 19 haških pokajnika i kazati da je, iako je u principima gledajući priznanje krivice uvijek nešto što nad čim visi upitnik, njegovo sudjelovanje u postupcima gdje je svojim svjedočenjima pomogao da se osude krivci doista, uvjetno rečeno, nadomjestilo neku veću kaznu.

Takva su svjedočenja iznimno dragocjena, ističu i haški istražitelji, baš kao i podaci koje se mogu dobiti od vozača i tajnica, ili prateći medije, te pomoć stručnjaka, čija će ekspertiza, doduše, iznjedriti i prilično nevjerojatne usporedbe poput onih da je Knin izgledao kao, ako ne i gore, Vukovar. Na scenu tada stupa obrana kojoj je, a što nisu svi shvatili i napravili, primarni cilj obraniti osobu koja sjedi na optuženičkoj klupi bacajući razumnu sumnju na ono što tvrdi Tužiteljstvo.

Na tom tragu, a prisjećajući se odmah Karla Jaspersa i njegovog 'Pitanja krivnje', nasuprot sažaljenja koje svojim prethodno spomenutim priznanjem krivice izaziva Erdemović koji, čini se, doista pokazuje kajanje zbog učinjenog pod prisilom, istovremeno se pitajući što bi doista svatko od nas učinio na njegovom mjestu u tom trenutku, stoji razmišljanje nad riječima pravnog savjetnika u Karadžićevoj obrani koji o svojem klijentu govori kao o 'izuzetno ugodnoj osobi, koja je obrazovana, duboko religiozna, zna mnogo priča o svecima, piše poeziju, otvorena je za suradnju i pravo je zadovoljstvo s njom surađivati'.

Premda je jasno da je riječ o odvjetniku koji na svakom koraku i pred svima brani svojeg klijenta, pri čemu tvrdi da je svega svjestan i da ga je čak i vlastita majka pitala kako ga može braniti, naivan netko ili neupućen u povijest mogao bi pomisliti da je Karadžić, eto, valjda pukim slučajem usred spleta nesretnih okolnosti postao ratni zločinac. Kajanja, a time niti priznanja odgovornosti za stravične zločine koje je potakao posijavši otrovno sjeme mržnje nema Šešelj, kojega evidentno ne muče nikakve dvojbe oko kriminalnog, političkog, moralnog ili metafizičkog pojma krivnje, nego 'nesposobni tužitelji' kojima nudi tehničku pomoć ili 'suci koji se njemu izruguju' iako je on taj koji njima u sudnicu donosi 'njemu u pritvoru određen ručak za svinje'.

Nema pornografije, ali ima tenisa u pritvoru

Doduše, s obzirom na 'prijateljsko slaganje i uvažavanje' u pritvorskoj jedinici, moglo bi se postaviti pitanje zar mu baš nikad nitko od kolega optuženika koji su otkrili ili nadogradili kuharski talent nije priredio pošten obrok za koji će svi zajedno sjesti, osim ako se nisu posvađali oko nogometa. Naime, to je, neformalno se može čuti od pritvorskog osoblja, jedina stvar oko koje postoje razmirice.

Osim nogometa, igraju i tenis, kondiciju održavaju i u teretani, a o politici se ne priča, tako su odlučili sami pritvorenici koji borave zajedno i nema razlike na temelju etničke pripadnosti, a navodno nema ni pornografije, ili barem nije pronađena. Inače, u mjesec dana pritvorenici mogu iskoristiti 10 dana posjete, od kojih se pola odnosi na privatne posjete supruga, djece i ostalih članova obitelji.

U međuvremenu pritvorenici, čija je prosječna dob oko 55 godina i imaju dosta problema sa zdravljem što predstavlja najveći trošak, vrijeme krate u sobi gdje im na raspolaganju stoje instrumenti na kojima oni, kako reče osoblje, navodno izvode nešto što se zove glazba ili izrađuju grnčariju koje pojedini komadi rese čak i upraviteljevu sobu. Neki drugi slikaju, a neki pišu ili čitaju, sve u svemu, neki su navodno pravi umjetnički talenti. Pristup internetu nemaju, ali mogu koristiti kompjutere i učiti engleski i francuski jezik, no dosta su izmoreni suđenjima, pogotovo oni koji se sami brane, a kad se kasno vrate sa suda, mogu otići u kavez na vrhu zgrade i tamo zapaliti koju cigaretu ili poraditi još malo na mišićima.

Sve u svemu, atmosfera je vrlo mirna, zaključuje osoblje koje se poslovično ne upušta u karakterne ocjene onih nad kojima provodi nadzor, dok će drugi reći – a kakva bi i bila kad se optuženici za stravične zločine nalaze kao u nekom dobrom hotelu ili umirovljeničkom domu, uživajući u njezi zbog koje su mnogi od njih u boljem stanju no što bi ikada bili da nisu tamo. A gdje su njihove žrtve – pitaju se mnogi, hoće li i kada kakva kazna stići te nesuđene umjetnike koji su umjesto kistova koristili puške i dosljedno pokazali koliko je pero jače od mača, sijući svojim riječima otrovno sjeme mržnje kojemu će biti teško iščupati korijenje.

No to nije razlog za odustajanje od traženja 'pravde i mira koji su nerazdvojni, za nastavak uspostavljanja normalnih odnosa', a iako Haški sud možda neće ispuniti sva očekivanja, oni smatraju da su dobar dio zadaće, pogotovo s obzirom da ih kritiziraju sve strane, ispunili te podsjećaju da su postali nadahnuće za osnivanje drugih međunarodnih sudova. Ipak, pritom iznova ističu da je najvažnije ono što pojedina zemlja u regiji sama čini i što čine sve zajedno u suočavanju s prošlošću, u trajnom procesu koji bi trebao pomoći da se ono što se dogodilo više nikada ne ponovi, ni ovdje ni bilo gdje drugdje, a ako se i dogodi, da krivci znaju da će snositi odgovornost i biti kažnjeni jer žrtve zaslužuju pravdu.