'U kuhanju sam završio slučajno. Nakon drugog razreda srednje tehničke škole u Zagrebu, shvatio sam da to nije ono želim raditi cijeli život. U to vrijeme bavio sam se intenzivno sportom, kajakom na divljim vodama. Imao 17 godina i bio više okupiran nabavom novog kajaka i kako zaraditi novce za takav pothvat nego što sam razmišljao o završetku škole. S obzirom na to da se sve to događalo sredinom predratne 1990., zadnje na popisu budžeta bilo kojeg sportskog saveza bila je nabava nove opreme, pogotovo za relativno nepoznat sport. Ja sam odlučio to ljeto provesti u Njemačkoj i zaraditi novce za novi natjecateljski kajak.

U Centru za zapošljavanje u koji sam se prijavio, rečeno mi je da, budući da mi je mama Njemica, u Njemačkoj imam pravo i na školovanje ako želim, ne samo sezonski rad. I tako sam odlučio u Njemačkoj upisati hotelijersku školu. Tada još nisam znao da jako želim biti kuhar, smjer je bio opći i na praksi u hotelu u kojemu sam našao mjesto naučnika, šetali su me od odjela do odjela (recepcija, restoran, housekeeping...), sve dok nisam završio u kuhinji. Tadašnji šef kuhinje skužio je da sam spretan i da me zanima to što se događa u kuhinji pa mi je već nakon kraćeg vremena dao da radim i vodim poziciju entremetier (priprema priloga, kuhanje juha, vegetarijanska jela). Nakon tri godine završio sam školu dobivši kuharsku diplomu i put za dalje mi je bio otvoren', priča mi Škuf dok se na plus 30 i kusur hladimo malvazijom i pokušavamo pohvatati priču o još jednom zanimanju u turizmu i njegovoj originalnoj inačici u Škufovoj izvedbi.

Moj sugovornik poseban je kuhar. Ljeti ima kuhinju s propelom i jedrima, a zimi preferira stabilnije i toplije varijante. No do te pozicije valjalo je steći brojna iskustva; nakon naukovanja u Njemačkoj bez problema je dobio posao u tada novotvorenom zagrebačkom hotelu Sheratonu. Poslije toga proveo je dvije godine kuhajući u središtu Londona, zatim je ljetnu sezonu boravio u Španjolskoj u Malagi u tapas baru… I kad su već svi mislili da će se konačno smiriti, otišao je na more.

Otkrio sam kruzere (radio sam na dva manja, tri veća broda vodećih kompanija u tom sektoru), oplovio tri puta cijeli svijet. Naučio sam i vidio sve i svašta', priča Škuf dodajući kako se nakon povratka na kopno bavio posredovanjem pri zapošljavanju ugostiteljskih kadrova na kruzerima te sudjelovao u kreiranju hrvatske inačice Mastechefa (što mu i sada spada u opis zimskih poslova), a onda nam razgovor skreće na jedrenje, točnije na Barcolanu, jednu od legendarnih tršćanskih regata. Jedrili smo je zajedno, a ni sad se ne mogu sjetiti je li našem lošem plasmanu kriv kronični nedostatak vjetra ili to što je na pola regate Škuf izišao iz kabine noseći takvu zanosnu i mirisnu fritaju da je pola posade zaboravilo na škote, škotine i pataraca...

'Priča s kuhanjem na brodu dogodila se slučajno, najprije sam jedrio za svoj gušt, a onda me netko iz društva tako izogovarao, da su me nazvali nepoznati ljudi sa strane i ponudili mi da kuham tijekom njihove plovidbe', smije se Škuf dok se prisjećamo Barcolane.

Negdje od tada, a bit će da je već prošlo sedam godina, ljetnu sezonu provodim na Jadranu kuhajući na jedrilicama i katamaranima. Volim obične i opuštene ljude koji znaju uživati u moru, hrani i vinu i koje zanima malo više od vezanja u hvarskoj luci i pet dana tulumarenja, bez nekog posebnog zanimanja za otoke, prirodu i lokalne ljude i njihove običaje', priča mi Škuf objašnjavajući kako je to moguće zato što je freelance chef, odnosno nije stalno zaposlen kao kuhar u restoranu.

To razdoblje koristi i za profesionalno informiranje, obilazi naravno i lokalne restorane, vodi goste da isprobavaju peke, gradele i svo ono što se na brodu ne da pripremiti. Vodi ih kod vinara, maslinara ili nekoga zanimljivog tko ima neku posebnu priču (ribara, umjetnika...). Prije svega gostima objasni da njegovo kuhanje počiva na tri temeljna NE.

Moja kuhinja znači NE konfekciji, NE kupovanju hrane isključivo u velikim supermarketima i NE kuhanju s kemijom (pojačivačima okusa, praškovima za ovo i ono itd, što se nažalost najčešće još radi u većini restorana, pa i nekim jako dobrim)', govori dodajući kako u kuhanju s propelom ili bez njega nema velike razlike.

'Naravno, na brodu sam malo limitiran opremom i veličinom prostora pa je i izbor hrane prilagođen tomu. Neke moderne tehnike koje inače koristimo u kuhinji naravno da na maloj jedrilici otpadaju, ali čuda se daju skuhati na malom štednjaku s dva plina ako čovjek ima inspiraciju i želju. U uvjetima kada je vani +35, a more ključa kao riblja juha, u brodu kada se kuha zna biti još više. Zato nema prevelike filozofije oko toga što će se spremati taj dan. Puno toga bazira se na raznim kombinacijama salata, hladnih juha, umaka i salsa, naglo pečenog filea ribe ili steakova, narezane hladne lubenice iz frižidera ili voćne salate s dodatkom papra, svježeg bosiljka i laganog pjenušca. Biram jednostavna, ukusna svježa jela, poštovanje podneblja i tradicije i naravno da u svemu tome treba biti i nekog jedriličarskog štiha, prave brodske hrane poput brudeta ili rižota, lešo janjetine u loncu sa hrpom povrća. Trudim se nabavljati isključivo lokalne namirnice, imam već i dobre kontakte bilo gdje da dođem, ribari, ekipa na pjaci koja nudi svoje povrće iz vrta, čak i poneki restorani koji su mi uvijek voljni prodati po nabavnoj cijeni', kaže Škuf dodajući kako ga posebno veseli kada gosti koji dolaze izdaleka i u većini slučajeva znaju puno o hrani, vinima, okusima i raznim zanimljivim kombinacija, guštaju i uživaju u spizi i ambijentu koji im predstavi.

Gosti su oduševljeni idejom da sve bude u mediteranskom štihu s ponekim zanimljivim izletima u tzv. fuziju, dodatka nekog egzotičnog začina jelima iz našeg podneblja ili eventualnim korištenjem japanske tehnike obrade sirove ribe netom ulovljene. Svi su jednako oduševljeni hrvatskom gastro tradicijom, vinima i proizvodima koje kupuju za ponijeti kući Maksimalno podržavam lokalne poljoprivrednike, vinare, maslinare, proizvođače hrane, ribare i svakoga koji svojim radom i zdravim pristupom turizmu pridonosi razvoju zajednice i države u kojoj živimo, a u kojoj na žalost puno toga nije tako bajno kako se prikazuje i kako to većina turista doživi', priča Škuf dok s ljeta polako prelazimo na sezonu jesen/zima.

'Moj je posao raznolik, a ono što radim kad zahladi također je vezano uz vezano uz moju struku, ali nije klasično kuhanje u nekom ugostiteljskom objektu i nije vođenje vlastitog restorana. Bavio sam se par godina posredovanjem kadrova (uglavnom kuhara) u ugostiteljstvu, ali sam odlučio prestati se baviti problemima drugih oko pronalaženja ljudi koji će za njih raditi i susretati se sa svakojakim oblicima nepoštovanja dogovora i neodgovornost. Na sreću u tom periodu sam povremeno kuhao u restoranu svog prijatelja i kolege Dine Galvagna u tadašnjem Prascu, po meni najboljem malom restoranu koji je Hrvatska ikad imala. U Prascu sam upoznao Dragana Dragojlovića Gagu, kuhara koji je od samog početka Prasca radio s Dinom i vodio kuhinju kad njega nije bilo. Tako je nastao kulinarski dvojac Gaga & Škuf', govori Škuf i uvodi me u za mene novu dimenziju kuhanja.

'Ono čim se Gaga i ja trenutačno najviše bavimo je tzv. food styling, što je kod nas noviji pojam. Riječ je o pripremi hrane za kameru, primjerice kod snimanja TV reklama ili fotografiranja hrane za časopise. Nadalje, bavimo se savjetovanjem u ugostiteljstvu koji uključuje treninge kuhara ili restoranskih brigada, kreiranjem menija i koncepta nekog novog ili postojećeg restorana', priča mi i ubacuje kako to nikako ne znači da zimi prestaje kuhati. Prije bi se reklo da poput estradnih zvijezda ima – kuharske gaže.

'Gaga i ja imamo par stalnih povremenih gaža u Zagrebu. To znači da povremeno kuhamo kao gostujući kuhari ponajprije u zagrebačkom Rougemarinu prijatelja i kolege kuhara Marina Medaka, a ponekad i drugdje, ovisi o tome koliko nam to dozvoljavaju ostale obaveze', kaže Škuf, pa se zamisli kad mu podmetnem zadnje pitanje: 'Znači li to da nikad nećeš otvoriti svoj restoran? I ako ga ipak otvoriš, bit će ploveći ili duboko usidren na kontinentu?'
'Plan mi je nikada ne prestati kuhati, to ne isključuje vlastiti restoran. Ni Gaga ni ja ne bismo željeli da nas to mjesto zarobi nego da nam bude uživanje i da u njemu ljudima pokažemo neke nove kulinarske ideje. To nikako ne zamišljamo kao nešto pretenciozno i šminkersko. Želimo, jednostavno, moderno, mirisno i fino', zaigrao se na tren Škuf i skoro da je prečuo čuo moj šaljivi prijedlog: 'A da restoran pokreneš na Savi na divljim vodama!? Bio bi to povratak korijenima.'

Snašao se brzo: 'Hoću - ako ti u slalomu pojedeš prvi obrok!'