'Koliko je licitara izrađeno u tih 30 godina, to je kao da pjevača pitate koliko je pjesama otpjevao, koja mu je najdraža i koju je najbolje izveo. Nemoguće je to izbrojati', pokušava slikovito objasniti Josip koliko je licitara u posljednja tri desetljeća od kada su naslijedili obrt Blažeković – medičar i voskar, izišlo iz njihove radionice.

Brojevima se ovdje ni ne zamaraju jer im je puno važnije od toga koliko su licitari razveselili osoba kojima su poklanjani na svim kontinentima. Četveročlana obitelj Ranogajec upravo od toga i živi.

'Živimo od toga obrta i taj obrt živi od nas. To je nekakav suživot za njegov i naš opstanak. Nastojimo u licitare unijeti nas te ljudima ponuditi malo vedrine. Zahvaljujući internetu, uspjeli smo duh višestoljetne tradicije prenijeti i u suvremeni život', dodaje on.

Licitare sada kupuju i daruju sve generacije. I domaći kada putuju kod nekoga u svijet, ali i turisti koji dođu u Hrvatsku.

'Oni su prestali biti dio tradicije na kirbajima i proštenjima. Sada su prepoznatljiv suvenir Hrvatske, iako se geografski ne vežu isključivo za ovo područje. Rašireni su u Srednjoj Europi. No hrvatski su se uspjeli izdići i postati prepoznatljiv proizvod', tumači ovaj licitar.

U Njemačkoj svi znaju za lebenkuchen izrađen od medenog tijesta. Iako su potpuno različiti od hrvatskih, i oni su licitari. Ima ih i u Slovačkoj, Austriji.

'Hrvatski licitari prepoznatljivi su po crvenoj boji, načinu ukrašavanja i šaranja. Upravo taj naš trud posljednjih 15 godina rezultirao je upisom licitarskog umijeća na reprezentativnu UNESCO-ovu listu nematerijalne baštine. Time je definitivno potvrđeno kako su hrvatski licitari izdvojeni i prepoznatljivi kao vrijedno kulturološko blago', ponosan je Josip.

Šare, također, otkrivaju majstora. To je osoban pečat koji udaraju licitarima. No Osječanka Antonija otišla je i korak dalje, zbog čega joj je dodijeljen status umjetničkog obrta.

'Za licitar je karakteristična crvena boja, ali prije 20 godina smo se počeli igrati i eksperimentirati i s drugim, da vidimo kako će one izgledati. I prošlo je. Netko je htio zelene, netko bež, ali sam posao i obrt uvijek je ostao u tradicionalnom obliku i zadanim normama. No Antonija si je dozvolila umjetničku slobodu u bojama i oblicima', objašnjava Josip.

Obrt svoje supruge ne smatra ekonomski značajnim nego prosječnim od kojega mogu tako i živjeti. Uz njih, u Hrvatskoj od istoga posla živi još između deset i petnaest majstora.

'Riječ je o obrtu koji se isključivo može naslijediti jer ga se ne može naučiti ni u jednoj školi, niti dobiti zvanje majstora. Da to netko savlada, jednostavno mora biti u toj priči. Moraš biti totalni frik', kaže on.
Kod licitara treba razlikovati cijenu i vrijednost. Dok o njegovoj vrijednosti Josip stalno i govori, cijenu, ipak, smatra neprimjerenom.

'U različitim krajevima Hrvatske, različite su i cijene. U Dubrovniku su možda čak i precijenjeni, u Zagrebu su taman koliko bi trebali biti, a na istoku su podcijenjeni, vjerojatno zbog gospodarske situacije', smatra on.

Kapacitet obrta koji je naslijedila njegova supruga ne planiraju proširivati. Vrijednost mu i jest u tome da ga zadrže u obliku u kakvom je sada.

'Jedna osoba samo ukrašava licitare. To je obiteljski obrt, a ne proizvodnja milijun komada. Možda bi se moglo i prodati 10 milijuna licitara. No to onda više ne bi bilo to, nego kao kinesko štancanje', jasna je formula uspjeha za Josipa.

Koliko licitari mogu biti originalan ukras za gotovo svaku prigodu, govore fotografije s acebook-stranice obrtničke radionice Blažeković.