Čiji su zapravo onih milijun, 111 tisuća i 954 glasa kojima je Kolinda Grabar Kitarović postala prva hrvatska predsjednica? Nema sumnje, to su glasovi hrvatske desnice predvođene HDZ-om. Bez obzira na to što ja mislim da Grabar Kitarović nije izbore dobila, nego ih je Josipović izgubio i što se ovime političko klatno značajno odljuljalo udesno, ključno za gubljenje izbora bila je organizacija u svim njenim vidovima i smislovima. Definitivno se pokazalo da je kriza HDZ-a koja je započela Sanaderovim nikad do kraja objašnjenim 'doviđenja' - prošlost.

Za razliku od SDP-a koji je stranka isposvađana iznutra, rastrojena na niz neoficijelnih, ali lako prepoznatljivih frakcija, što je kulminiralo time da nije bila u stanju čak ni pokriti promatračima sva glasačka mjesta.

Glasove koje dobila hrvatska predsjednica nema tko svojatati. Uz neka zanemariva minimalna odstupanja, brojka je to koju će SDP s koalicijski partnerima trebati dostići i prestići ako žele zadržati vlast.

S onih milijun, 82 tisuće i 436 listića na kojima je bilo zaokruženo ime Ive Josipovića stvari stoje sasvim drugačije. Nije neka velika tajna da je Milanović poraz doživio mnogo teže, burnije i temperamentnije nego li Josipović. Ali nakon početnog šoka, jer poraz se nije očekivao, a trebao je biti konačno prekid niza izbornih neuspjeha, nakon što je stradao jedan nevini stolac i pale teške riječi, Milanović kreće u ofenzivu. Procjenjuje da tih u biti fifti-fifti i nije tako katastrofalno. Uslijedio je, mora se priznati, sjajno odigran dramolet na temu Visoka – Pantovčak. Predsjednica je bila stjerana u kut, u poziciju da se brani od vlastitih neodgovorno i neoprezno izgovorenih želja. Suprotno mišljenju brojnih analitičara, komentatora, stručnjaka i koga li sve ne, ne dijelnim ushićenje ni sa samom promocijom (pardon inauguracijom) niti nastupnim govorom.

Takve vrste spektakla sebi u čast smatram anakronim parlamentarnoj demokraciji i reliktom vremena kada se Hrvatskom i vladala i valjala dvadesetogodišnja diktatura, okrunjena nepodnošljivim kičerajom i izmišljenom tradicijom. A govor? Doživio sam ga kao nešto dosadno, krcato frazetinama s dodatkom odglumljene patetike. Osim što je to bio govor u kojem je predsjednica zapravo svela sebe na svoju mjeru, shvativši konačno da je kampanja prošlost, učinila je i teški politički gaf govoreći o Bosni i Hercegovini. A da i ne govorim o tome da joj ništa ne vjerujem ako pogledam tko je sve sjedio u njenoj VIP loži i da se čovjek koji je uhvaćen kako dogovora podjelu sumnjivog novca predstavlja kao njen politički mentor. No moje mišljenje nije ni bitno, ako je takozvani opći dojam da je 'naša Kolinda' dobila ovu rundu.

Josipović je svjestan, za razliku od Milanovića, da sve ono što je zaokružilo njegovo ime nije i njegovo. Rezultat izbora, međutim, obvezuje. On i ne skriva da ima političkih ambicija. Ono što jedino rezolutno odbija da se želi uplitati u SDP-ovsku 'završnicu'. Ne želi, a jasno mi je to rekao uz kavu, primivši me na kao jednog od zadnjih novinara u svom mandatu, da u tome ne želi sudjelovati. Nije odlučio na koji način će ostati u politici, mnoge su opcije otvorene, ali možda ćemo nešto više saznati kad prođe ova gužva oko primopredaje.

Ljevicu čeka srpski scenarij?

I tu stižemo do suštine problema. Gubljenjem predsjedničkih izbora nastavljene su duboke podjele u SDP-u, sve dotle da je moguća još jedna – Josipovićeva – stranka, po uzoru na ORaH, koja zasigurno ne želi Milanovića za šefa ljevice. Ovog trenutka unutar socijaldemokrata ne postoji osoba, ne mislim pritom samo na stranku koja bi Milanoviću, uza sve njegove mane (a spisak je zaista grandiozan – za ovu priliku odaberimo samo onu kako je on uvjeren da je ova vlada ne dobra, nego sjajna, dok je nepristrani analitičari doživljavaju kao skup vrtnih patuljaka) mogao biti ozbiljan konkurent.

Matematika fifti-fifti, na kojoj Milanović čak bazira i prijevremene izbore ( kažu da je bilo govora već o travnju, a najkasnije lipnju) za razliku od HDZ-a i desnice, ovdje ne vrijedi. I zato, kad god izbori bili, nazire se kraj Milanovićeve ere, jer koliko god on u toj pustoši nije hrast, nego sekvoja, presudit će mu tajno glasanje.

Ne baš visoki izvor (178 cm, 76 kg, kosa u tragovima) tvrdi da se ne radi ni o spinu, ni o probnim balonima, već da ćudljivi premijer zaista ozbiljno razmišlja da izbore sazove što prije. Smatra da i nije tako loše prošao, a u prilog mu ide i ofenziva na socijalnom planu: zamrzavanje franka, otpis duga najugroženijima, povećanje plaća kroz smanjenje poreza, a onda rastu, i izvoz, i proizvodnja i potrošnja, a i BDP se nekako koprca prema gore. Da se nešto veliko kuha, govori i zaoštrena retorika prema Beogradu, sve češće i brže stižu euri iz Bruxellesa, najavljuju brzopotezne investicije i pogodnosti. Slušajući savjete svog američkog gurua, Milanović misli da bi protivnike mogao uhvatiti na spavanju, ili barem nespremne… itd, itd.

Kako nije pametno igrati se brojkama i olako ih svojatati najbolje pokazuje primjer Milana Bandića koji je u srazu s Josipovićem zaradio 778.915 glasova, da bi samo jedanaest mjeseci kasnije, na parlamentarnih izborima u četiri izborne jedinice koje pokrivaju grad Zagreb zabilježio bijednih oko 2,5 posto.

Razbije li se u Hrvatskoj ljevica, a svi su izgledi da se to upravo događa - Laburisti, IDS, ORAH, SDP, neka nova Josipovićeva stranka, Radnička fronta - Hrvatsku može zadesiti katastrofa jednostranačja već viđenog devedesetih.

Da apsurd bude veći, 293.570 glasova Ivana Sinčića i Živog zida, koji okuplja sve i svašta od fašista do anarhista, ali glume da delaju i provode najcitiraniju rečenicu svjetske filozofije – 'Do sada su filozofi tumačili svijet, a radi se o tome da se on promijeni' – mogu se pokazati jačim od milijuna.

Politika, nažalost ili na sreću, nije tek puka matematika, a pogotovo ne onakva kakvu bi neki prilagodili svojim kulama u zraku. Hrvatskoj se s velikom sigurnošću može dogoditi ono što se dogodilo u Srbiji, gdje Tadić sjedi u debeloj opoziciji, a kolo vode mali voždovi.