Predsjednik HSS-a Krešo Beljak u mlađim je danima imao jednu kriminalnu epizodu, sudjelovanje u obijanju auta. Zbog toga je dobio odgovarajuću kaznu i javno se pokajao, no politički ga neistomišljenici i dalje pokušavaju diskreditirati zbog tog ‘grijeha iz mladosti’. Stoga smo odlučili provjeriti kako se u Njemačkoj odnose prema političarima koji su izvan političkog konteksta počinili kaznena djela, što je za tportal komentirao dugogodišnji novinar Deutsche Wellea Zoran Arbutina, dobar poznavatelj i hrvatske i njemačke političke scene
Ovog proljeća, kada se novoizabrani predsjednik HSS-a Krešo Beljak očitovao o manifestaciji Hod za život, izjavivši kako je ‘žalosno da ljudi pod krinkom borbe za život promoviraju nazadne ideje’ i podržavši pravo na pobačaj, nije dugo trebalo čekati na reakciju Željke Markić iz udruge U ime obitelji, koja je bila među organizatorima Hoda za život. Markić je Beljaka sarkastično prozvala da ne poštuje pravo na privatno vlasništvo, pozivajući se na činjenicu da je predsjednik HSS-a u mlađim danima sudjelovao u obijanju auta. Nije to bio prvi put da se Beljaka pokušava politički diskvalificirati na takav način, naročito na hrvatskoj desnici koja zamjera HSS-u to što se za nadolazeće izbore priključio koaliciji predvođenoj SDP-om Zorana Milanovića
No treba li se Beljaku zamjerati kriminalna epizoda iz mladosti i diskvalificira li ga nekadašnje sudjelovanje u provali u auto od bavljenja politikom? Je li njegov primjer izuzetak ili postoji još političara koji su od sitnokriminalne mladosti došli do visoke politike?
U američkoj se politici kaže kako je cover-up worse than the crime, tj. zataškavanje je gore od zločina, te se političarima redovito savjetuje da sve što prije priznaju, izraze kajanje i nastave raditi svoj posao. Oni koji se odluče na zataškavanje imaju mnogo veće šanse postići uništenje vlastite političke karijere te je u skladu s američkim pravilima Beljak postupio odgovarajuće vezano uz svoju kriminalnu epizodu - ništa nije zataškavao, obratio se biračima i javnosti te višekratno izrazio kajanje. Uostalom, odslužio je i presuđenu kaznu te je očito rehabilitiran građanin.
Ipak, američka je politička scena fundamentalno različita u odnosu na hrvatsku, pa smo odlučili provjeriti kako se na slučaj poput Beljakova gleda u Njemačkoj, državi koju se u Hrvatskoj često spominje kao uzor. Obratili smo se za komentar novinaru Deutsche Wellea Zoranu Arbutini, koji dobro poznaje i hrvatsku i njemačku politiku: ‘Kada se radi o ‘grijesima iz prošlosti’ njemačkih političara, ključno je pitanje o kakvoj se vrsti grijeha radi. Različite ankete pokazuju da njemačka javnost od političara očekuje prije svega da budu vjerodostojni, da budu odgovorni u svom ponašanju i javnom djelovanju te da budu pošteni i čestiti. Osim toga se traži pouzdanost, sposobnost staloženog i učinkovitog djelovanja u kriznim situacijama te prodornost u rješavanju problema. Grijesi iz prošlosti koji u značajnoj mjeri predstavljaju negaciju ovih osobina u pravilu se ne opraštaju baš lako i predstavljaju ozbiljan problem za političku karijeru.’
Zoran Arbutina kao neoprostive grijehe za njemačku javnost navodi ‘rasističke, šovinističke ili neonacističke ispade’ - dakle pojave koje u Hrvatskoj definitivno neće uništiti nečiju političku karijeru - ali jednako tako i grijehe koji imaju veze sa seksualnim zlostavljanjem ili pedofilijom.
Arbutina spominje možda najpoznatiji primjer iz njemačke politike, a to je radikalno-aktivistička prošlost iz 1970-ih nekadašnjeg lidera Zelenih i ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, koji je kada je došao u njemačku vladu prozvan zato što se u mladosti tukao s policijom. ‘Kazneno djelo poput pljačke, krađe ili provale zasigurno bi predstavljalo ozbiljnu prepreku koju ne bi bilo lako preskočiti. No da to nije nemoguće, pokazuje baš primjer bivšeg ministra vanjskih poslova Joschke Fischera, mada tu postoje i neke specifičnosti. Fischer nikada za neko nasilno djelo nije bio krivično gonjen ni osuđivan i nikakvo mu krivično djelo nije dokazano. Postoje samo svjedoci koji su tvrdili da je sudjelovao u uličnim borbama s policijom, postoji jedna fotografija koja ga prikazuje u jednoj takvoj situaciji i postoji njegovo priznanje da je on to doista činio. Važnije je, međutim, to da je Fischer s jedne strane uspio uvjeriti javnost kako se tu radilo u osnovi o političkoj borbi odnosno o djelovanju iz političkih uvjerenja i to u jednoj konkretnoj društvenoj situaciji. S druge strane je on uvjerljivo objasnio da sada, desetljećima kasnije, ni u kom slučaju ne odobrava uporabu nasilja. U tom se smislu vjerodostojno pokajao. Ta ga je kombinacija spasila: odlučnost i konzekventnost u mladosti da do kraja - dakle vjerodostojno - zastupa svoja uvjerenja te ‘prosvjetljenje’ i pokajanje u poznijim godinama uz - opet vjerodostojno - odricanje od nasilja.’
Ako je političar iskren oko svojeg kriminalnog ponašanja iz mladosti, ako je odslužio kaznu i rehabilitiran je građanin, treba li to što je npr. obio auto kao mladić biti diskvalifikacija za politički položaj, pitamo Zorana Arbutinu.
‘Obijanje auta sigurno nije sitnica preko koje se može samo tako prijeći. S druge strane se ne radi o nekom kapitalnom zločinu za koji nema oprosta. Beljak tu epizodu iz svoje prošlosti nije krio i, koliko sam ja informiran, bez oklijevanja se ograđuje od tih djela, označava ih kao ‘glupost iz mladosti’ i izražava kajanje. Uz to, dodaje, to ga je naučilo pameti, on to nikada više ne bi učinio... itd. Beljak to čini, po mom mišljenju, na vjerodostojan način i mislim da mu ta epizoda više ne predstavlja prepreku za političku karijeru’, odgovara novinar Deutsche Wellea.
‘Osim toga, on dokazuje priličan stupanj političke vještine: u dodatnom objašnjenju tih mladalačkih grijeha naglašava kako je on ustvari bio samo sporedni pomagač, ali iz solidarnosti i vjernosti prema prijatelju ‘kojeg se ne ostavlja na cjedilu’ - on je na sebe prihvatio i dio krivice koja mu zapravo ne pripada. Dakle, stilizira se u plemenitog viteza na kojeg se u nevolji može računati. Beljak predstavlja sebe kao vjerodostojnog i iskrenog političara, kao pokajnika koji je u stanju priznati svoju grešku i iz nje izvući pouku, kao čovjeka koji je vjeran prijateljima i na koga se može osloniti u teškim trenucima. Promišljeno ili spontano, on se stilizira kao gotovo idealni političar s kojim se mnogi mogu identificirati - ‘obični čovjek’ koji je griješio, ali je na tim greškama učio i izrastao u boljeg i sposobnijeg nego što je bio’, analizira Zoran Arbutina.
Također, statistički su Hrvati iznimno katolička nacija, pa bi bilo očekivati da se okajani grijeh oprosti, a ne koristi za diskvalifikaciju. Sudeći po nekim napadima, čini se da je dijelu desne političke scene mnogo veći problem Beljakovo obijanje auta nego optužba za ratni zločin Branimira Glavaša. Krešo Beljak bi, ironično, u njemačkoj politici preživio sa svojim mladenačkim kriminalnim činom, ali bi ga obrana Glavaša stajala karijere.
Postoje naravno i mnogo ekstremniji primjeri od Beljakova i Fischerova, a na jedan iz njemačke politike nedavno je podsjetio na Twitteru novinar Srećko Matić:
1985. Otto Wiesheu @CSU osuđen na uvjetnu+20.000 DM (pijan skrivio prometnu, smrtni slučaj).
— Srecko Matic (@srecko_matic) August 11, 2016
1993. postao bavarski ministar gosp.+prometa.
Otto Wiesheu iz CSU-a bio je bavarski ministar gospodarstva i prometa od 1993. do 2005. godine, dok je premijer Bavarske bio Edmund Stoiber. Spomenutu prometnu nesreću - koja je uključivala smrtni slučaj - Wiesheu je izazvao 1983. s 1,75 promila alkohola u krvi te je na kraju osuđen na 12 mjeseci uvjetno i novčanu kaznu. Kao bavarski ministar pokazao se vrlo sposobnim, a njegova dugovječnost na toj poziciji svjedoči i da nije proizveo nikakve velike afere.
