Posjet predsjednika Josipovića Latviji došao je u trenutku kada se ta zemlja u bankarsko-korporacijskim krugovima Europe opet propagira kao maneken poželjnog ponašanja. Brutalni socijalni rezovi pribavili su njenoj donedavno gubitaškoj ekonomiji nove indikatore razvoja, pa se Latviju sada istura kao primjer neotesanim 'PIGS-ima': Portugalu, Irskoj, Grčkoj, Španjolskoj te - zašto ne - i drugim glupim svinjicama koje se odbijaju liječiti po neoliberalnoj metodi, poput Hrvatske
Na primjeru Latvije Hrvati doista mogu mnogo toga naučiti, ali samo ako ponuđenu lekciju iščitaju u obrnutom ključu, odnosno ako ulože napor za raskrinkavanje manipulacija pomoću kojih se jedno izmrcvareno i ekstremno raslojeno društvo prikazuje kao poželjan razvojni model.
Latvijski putokaz trebala bi, naime, predstavljati činjenica da je vlada Valdisa Dombrovskisa tijekom krize provela surove mjere poreza i štednje u zdravstvenom, obrazovnom, platežnom i drugim sektorima (dosad 'nezabilježene u mirnodopskom vremenu'), ali na lanjskim izborima ta vlada ne da nije propala, nego su građani 2,2-milijunske države pokazali primjerenu zrelost i dali joj novi mandat. Sada Latvijci žanju plodove svoje mudrosti: BDP bilježi rast od 3,3 posto.
Zvuči zgodno, samo je problem što nema puno veze s onim što se u Latviji doista događa. Jeffrey Sommers i Michael Hudson, inače američki ekonomisti - kritičari neoliberalizma s neposrednim osobnim uvidom u stanje s Latvijom - upozoravaju da se tamošnji scenarij ne može niti treba kopirati u ostalim europskim državama. Po njima, Dombrovskisova vlada, kao i sve latvijske vlade od 1991. naovamo, izbore nije osvojila na pitanjima ekonomije, nego na nacionalnim podjelama.
'Etnički Latvijci (većina) glasali su za etničke latvijske stranke (uglavnom neoliberalne), dok je 30-postotna manjina rusofonih građana podjednako disciplinirano glasala za Centar harmonije (zagovornike jače državne kontrole). Tri dana prije izbora, u medije je puštena lavina priča koje Centar harmonije, koji se protivi surovim socijalnim politikama, povezuju s Kremljem. Te indicije kasnije mogu biti potvrđene, ili ne moraju. No plasirane neposredno prije izbora, one su mobilizirale mnoge etničke Latvijce da glasaju protiv dominantno ruske stranke', pisali su Sommers i Hudson u tekstu koji je lani objavilo više zapadnih medija.
Zvuči poznato: kada treba namaknuti novac uzimanjem od građana, ili osigurati odnose moći u oligrahijskim visinama – skreni priču, izmisli krizu u odnosima sa susjednom državom i raspiruj nacionalizam. U Latviji su, k tome, etničke napetosti aktualnije negoli na ovim prostorima, jer mnogi od 30 posto Rusa i rusofonih žitelja te zemlje nemaju osnovna građanska prava (ne mogu glasati ako nisu položili test iz latvijskog jezika te povijesti, u kojem točan odgovor na pitanje o ulozi SSSR-a tijekom Drugog svjetskog rata glasi – okupacija).
Inače, svoja na svome, Latvija je u 20 godina suverenosti uspjela posve uništiti svoju industriju, a u raspodjeli dobara prema Gini koeficijentu stvoriti najveći socijalni jaz između bogate i siromašne klase u cijeloj Europskoj uniji. Ona se danas – koje li povijesne ironije - može mobilizirati samo po etničkom principu: za razliku od nekih drugih, zapadnoeuropskih zemalja koje imaju snažne sindikate, Latvija više nema organiziranu radničku klasu koja bi bila sposobna provesti učinkovite prosvjede i izvršiti pritisak na vladajuću oligarhiju.
Doista, Hrvatska može mnogo naučiti na primjeru Latvije.
Baltička mini-trojka (Estonija, Litva i Latvija) u posljednjih desetak godina stekla je posve dobar medijski imidž na zapadu: svako malo čulo bi se o nekoj progresivnoj novotariji poput elektroničkog glasovanja u Estoniji, spomenika Franku Zappi u Vilniusu (doduše, i o skandaloznim memorijalnim marševima nacističkih kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata u Estoniji i Latviji), a što se tiče razvojne ekonomije, do recesije se Europom širio i svojevrsni mit o 'baltičkim tigrovima'. No sudeći po nekim suvremenim analizama, u slučaju Latvije prije će biti da je riječ o 'tigru na papiru'.
Mit je najgrublje srušen baš u toj zemlji. Od sredine 90-ih do 2007. godine Latvija je po statistikama bila zahuktala ekonomija, ali se u analizama nije uzimao u obzir feudalni princip nove podjele rada i dobara. Nakon katastrofe Wall Streeta, Latvija je zabilježila najstrmoglaviji pad BDP-a od svih europskih zemalja (26,5 posto).
Hudson i Sommers upozoravaju da bi sadašnji rast od 3,3 posto trebao trajati čitavo desetljeće kako bi vratio zemlju na predrecesijske grane, pri čemu se njena ekonomija i dalje klima kao i ranije zbog kroničnog trgovinskog deficita koji se nadomješta hipotekarnim kreditima u stranoj valuti. Zbog nekažnjene pohlepe bankarskog sektora latvijske bolnice danas imaju 40 posto manje budžete i praktički ne mogu obavljati neke operacije. Učiteljima su plaće srezane za polovicu. Tečaj lata se ne dira, on sukladno instrukcijama mora ostati vezan uz euro, što dodatno ruši konkurentnost latvijskih proizvoda vani.
'Metoda kojom bi europske banke i nacije-kreditori željele riješiti krizu jest 'unutarnja devalvacija': niže plaće, smanjena javna potrošnja i životni standardi trebali bi otplatiti dugove. To je stara MMF-ova politika štednje koja je već zakazala u zemljama razvoja, ali čini se da se sprema repriza. Čini se da je politika EU-a također izabrala radnike i penzionere da isplate banke za njihove loše hipotekarne kredite i druge zajmove koji se na taj način ne mogu otplatiti – osim guranjem građana u siromaštvo', pišu Hudson i Sommers.
Neoliberalna doktrina stezanja remena u Latviji je uzrokovala odljev stanovništva veći nego igdje u cijeloj Europskoj uniji: prema nekim izračunima, ta je zemlja u zadnjih nekoliko godina pretrpjela depopulaciju veću čak i od vremena zloglasnih Staljinovih čistki (naravno, s tom razlikom da oni koji su otišli nisu pobijeni, odnosno deportirani u gulage). Trenutno čak 12 posto latvijskih državljana radi u inozemstvu, a postotak je još veći ako se gleda samo radno sposobno stanovništvo. Latvija je danas puna djece koju odgajaju penzioneri, ili tko već stigne, dok roditelji pokušavaju preživjeti izvan njenih granica.
Mala tranzicijska država uništene proizvodnje, sa sumnjivom, neučinkovitom pretvorbom, 20-postotnom nezaposlenošću, zadojena nacionalizmom, opterećena golemim vanjskim dugom, s bankama u stranom vlasništvu i uvoznom ekonomijom kojoj je do recesije navodno dobro išlo... Ne, ne govorimo o Hrvatskoj. Nju tek čekaju neoliberalne terapije. Hoće li i Hrvatska dogodine, kao što je to pod cijenu ostavke obećao prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, mašući nekim papirom objaviti da su mjere osiromašenja građana konačno potakle novi rast BDP-a? Ako je suditi po sličnostima Latvije i Hrvatske - sasvim je moguće. Samo je pitanje hoće li u Hrvatskoj ostati itko osim banaka i korporacija da u to povjeruje.
