Zagrebačka policija prije nekoliko je dana počela provoditi Zakon o sigurnosti prometa nad biciklistima. Iako već u prvoj rečenici ovog članka nailazimo na opravdano pitanje zašto baš sad', sve je to zapravo vrlo pohvalno i u maniri šablone 'neka institucije rade svoj posao'. No iza te vrlo pohvalne i pozitivne činjenice o konačnom i potpunom provođenju zakona, skriva se druga činjenica - taj je zakon potpuno neprimjenjiv u surovoj stvarnosti zagrebačkih ulica.

Policija, dakle, zaustavlja bicikliste na pločnicima i uz opomene ih usmjeravaju na 'površinu za bicikliste'. To je sasvim u redu, bicikl je nešto što zakon zove 'prometalo', a takvome nema mjesta na površini po kojoj se kreću isključivo pješaci. Biciklisti su tako prisiljeni premjestiti se na 'površinu za bicikle', odnosno biciklističku stazu, koje u većini slučajeva, vidi vraga - nema! Ali ne bojte se, Zakon o sigurnosti u prometu na cestama ima rješenje - vozite se cestom. Upravo u ovome leži glavni paradoks cijelog problema - policajci biciklistima zapravo pišu kartu za Traumu. Zašto?

Iznimno je velik postotak biciklista neiskusan. Neki čak imaju problema s održavanjem ravnoteže na ravnoj i širokoj cesti namijenjenoj samo njima. A sada ih tjeramo na površinu sastavljenu od bezbroj limenih objekata s minimalnom masom od jedne tone, metar prostora od desnog ruba kolnika, i vozača koji ih slabo ili uopće ne percipiraju. To nas dovodi do drugog velikog problema - većina vozača automobila ne zna ni osnove spomenutog Zakona. Neki čak tvrde da se biciklisti u stvari ni ne smiju voziti po cesti! Drugi pak uporno oduzimaju prednost biciklima na samoj biciklističkoj traci. Najslikovitiji primjer toga je skretanje automobila preko biciklističke trake na Zelenom valu. Malo koji vozač će vas pustiti jer zna da imate prednost, budući da zadržavate smjer kretanja.

Traka ili staza? Dajte što date!

No treći i najveći problem jest nedostatak odgovarajuće prometne infrastrukture. Zakon o sigurnosti prometa osim samog kolnika poznaje dvije vrste površine za kretanje bicikala. To su biciklističke trake i biciklističke staze. Pod trakama se smatra odvojeni dio kolnika namijenjen za prometovanje bicikala, a pod biciklističkim stazama izgrađene prometne površine namijenjene za promet bicikala koje nisu u razini s kolnikom ili su od njega odvojene na drugi način.

Koliko je meni poznato, a zaista bih htio biti u krivu, prave biciklističke staze u Zagrebu ne postoje. Imao sam priliku voziti se biciklističkim stazama Amsterdama. One su, baš kao što i naš zakon kaže, 'izgrađene prometne površine odvojene od kolnika', s potpuno odvojenom prometnom signalizacijom koja uključuje i zebre za pješake te posebne semafore.

Prema našem zakonu, ova smijurija namijenjena prometu biciklista nije ni traka budući da se gotovo nigdje ne nalazi u razini kolnika (osim na prvoj propisnoj novoizgrađenoj traci na Zelenom valu), već je gotovo po pravilu nasilno ugurana na pločnike gdje je njihova širina to dopustila i odvojena običnom crtom koje pješaci nisu ni svjesni. I to bi bilo donekle u redu da biciklističke trake (ili pak staze, tko će ga znati) misteriozno ne nestaju, pa se nakon desetak metara ponovo pojavljuju (ako imate sreće). Na mnogo mjesta su prekinute terasama kafića, parkiranim automobilima na koje nitko ne reagira, a ponekad se posred njih stvore čak i prometni znakovi, autobusne stanice, drveće i stupovi javne rasvjete!

Kako voziti po cesti?

Najtužnija činjenica jest ta da neki od osnovnim prometnih puteva poput dobrog dijela Maksimirske, Ilice i Savske, nema adekvatnu biciklističku stazu/traku. Zamislite da živite negdje u Dubravi (koja je sama po sebi veća od većine Hrvatskih gradova) i radite u Nami u Ilici. Da biste biciklom došli na posao, morali biste prvo dobar dio Dubrave proći po cesti, zatim na početku Maksimirske prijeći na iznimno loše obilježenu biciklističku traku, pa se opet kod križanja s Bukovačkom prebaciti na cestu.

A sad ono ključno pitanje - kako se voziti po cesti? Već sam spomenuo kako imate pravo na jedan metar od desnog ruba kolnika, ali taj dio se na toj prometnici nalazi u žutoj traci, koja je namijenjena tramvajima, hitnim službama i taksijima, što znači da se morate voziti metar od desnog ruba isprekidane žute linije. Probajte to jednom od osam do 10 ujutro pa mi javite kako je prošlo...

Čak i ako preživite, vaša priča završava na početku Jurišićeve, kada ulazite u pješačku zonu koja se prostire kroz cijeli uži centar grada pa bicikl, zbog nepostojanja bilo kakvih biciklističkih površina, morate gurati. Na kraju ne čudi stanje stvari da se toliko ljudi svakodnevno odlučuje na vožnju automobilima i plaća 10 kuna za litru goriva.

Educirajte se! 

I što zaključiti? Ponovo se lakim poenima puni državna blagajna te se nesvjesno (iskreno se nadam da je nesvjesno) stavljaju u rizik životi nekoliko stotina 'luđaka' koji čuvaju okoliš, štede novac i rekreiraju vlastito tijelo na putu do posla. Naravno, i sami biciklisti ponekad griješe prvenstveno zbog needuciranosti. Ponašaju se kao da je cijela cesta njihova, jure po pločnicima, prelaze preko pješačkih prijelaza, voze se u krivom smjeru biciklističke trake... Upravo zbog toga važna je edukacija, no i ona je uzalud ako se biciklisti jednostavno nemaju po čemu voziti.

Ipak, stvari se kreću na bolje. Odnedavno je aktivan Sindikat biciklista koji je već održao dva velika biciklistička okupljanja u Zagrebu, a siguran sam da će ih biti još. Možda će gradske vlasti konačno otvoriti oči i napokon izgraditi prave biciklističke staze te pripadajuću infrastrukturu.