Nakon mjeseci mukotrpne borbe i na kraju Gadafijeva skrivanja, libijski je narod 'uzeo pravdu u svoje ruke' i likvidirao diktatora. Kao ni u susjednim zemljama, ni ova revolucija nije rezultirala demokratskom promjenom. Barem ne u zapadnom smislu te riječi.

Sve je počelo 15. veljače 2011. kada je uhićen aktivist za ljudska prava, što je izazvalo val nasilnih prosvjeda u istočnom libijskom gradu Benghaziju koji se ubrzo proširio i na druge gradove. Kako bi ugušila prosvjede, vlada je odlučila koristiti zrakoplove. Mnogi libijski diplomati dali su ostavku u znak protesta. No Gadafi je tvrdio da neće stati.

U ožujku je Vijeće sigurnosti UN-a uvelo zonu zabrane letenja preko Libije. Londonska konferencija svjetskih sila, Europske unije i Arapske lige pozvala je Gadafija da odstupi s vlasti. Opet se oglušio.

Potpomognuti zračnim napadima NATO-a, libijski pobunjenici su isprva imali uspjeha u zauzimanju teritorija, ali bi ubrzo postali prisiljeni vratiti ih bolje naoružanim Gadafijevim snagama.

U to vrijeme libijski ministar vanjskih poslova Moussa Koussa je prebjegao u Veliku Britaniju u znak protesta na napade na pobunjenike. Ostale političke figure napuštale su pukovnika u tjednima koji su uslijedili.

I Hrvatska je imala svoju dramu s Libijom. Hrvatske tvrtke Crosco, Geofizika, Montmontaža i Viadukt, koje su imale svoja postrojenja i radnike u Libiji, u vrlo teškim okolnostima i uz pomoć drugih država pronašle su načine da evakuiraju svoje radnike.

U svibnju je Međunarodni kazneni sud izdao nalog za uhićenje Gadafija optuživši ga za zločine protiv čovječnosti nakon 'rasprostranjenog i sistematskog napada' na civile.

U srpnju je međunarodna Kontaktna skupina za Libiju formalno priznala glavnu oporbenu skupinu, Nacionalno prijelazno vijeće (NTC), kao legitimnu vladu Libije.

U kolovozu su pobunjenici zauzeli Gadafijevu rezidenciju u Tripoliju, šest mjeseci nakon što je ustanak počeo. Sa samo nekoliko preostalih utvrda pod njegovom kontrolom Gadafi se odlučio na bijeg. Njegova supruga i troje djece utočište su potražili u susjednom Alžiru.

Tijekom kolovoza i rujna nekoliko stranih veleposlanstava ponovno je otvorilo svoja vrata u Tripoliju.

U isto vrijeme Afrička unija se pridružuje zemljama koje su priznale NTC kao novu libijsku vlast. Bilo je jasno da se Gadafiju bliži kraj.

20. listopada 2011. nakon što su zauzele Gadafijev rodni grad Sirt, nove libijske vlasti su objavile i da su uhvatile bivšeg diktatora. No ubrzo su svijet preplavili užasni prizori smrti bivšeg libijskog vođe. Pogubili su ga pobunjenici koji su primjenjivali zakon džungle i koji se nisu bili u stanju ponašati nimalo civiliziranije i dostojanstvenije od njega. Gadafi je, pak, do samog kraja bio uvjeren kako će ga vojska afričkih plaćenika spasiti i okrenuti situaciju u njegovu korist.

Neki ljudi bili su sretni načinom na koji je skončan njegov život, zbog straha da bi suđenje moglo probuditi previše starih demona i samo dodati ulje na vatru. Zaboravili su da je suđenje bilo potrebno da bi se rasvijetlila zlodjela koja je počinio tijekom 42 godine i da bi ono donijelo pravdu obiteljima žrtava. Tiranin je tako mnoge svoje tajne ponio sa sobom u grob.

Tri dana poslije pred oduševljenim mnoštvom na glavnom trgu u Bengaziju, 24. listopada, mjestu gdje je sve započelo u veljači ove godine, održana je svečanost kojom je obilježeno oslobođenje zemlje. Ulicama su odjekivali povici: 'Libija je slobodna!'

U studenome je zarobljen i Saif al-Islam, odbjegli diktatorov sin i nesuđeni libijski prijestolonasljednik. Libijske vlasti su mu obećale 'pravedno' suđenje.

Otada vijesti iz Libije dolaze na kapaljku…