Od zaostatka za SDP-om od desetak posto do prednosti nad SDP-om od također desetak posto, HDZ-u su trebala četiri mjeseca. Konkretno, prema Crobarometru SDP je u lipnju 2016. uživao podršku 30,9% ispitanika u istraživanju javnog mnijenja, a HDZ samo 21,5%. U listopadu je odnos među vodećim hrvatskim političkim strankama bio obrnut te se za HDZ izjasnilo 35,3% birača, a za SDP njih 25,4%. Takav se strelovit rast podrške za HDZ ne pamti u anketama premda treba naglasiti da je u ovom slučaju početna točka HDZ-ovo rušenje vlastite vlade u lipnju 2016. i dvostruka ostavka njegova bivšeg predsjednika Tomislava Karamarka.

U promatrana četiri mjeseca HDZ je dobio novog čelnog čovjeka, pobijedio na unaprijed izgubljenim izborima te formirao novu vlast znatno brže i učinkovitije no što se to mislilo. Iako je stranka Andreja Plenkovića sa svojim otvorenim i prikrivenim partnerima na ovogodišnjim parlamentarnim izborima dobila samo dva mandata više nego prošle godine, a SDP sa svojim starim i novim koalicijskim partnerima samo dva mandata manje u odnosu na 2015., i to je bilo dovoljno da se stvori dojam da je Hrvatska dobila čvrstu parlamentarnu većinu, konstruktivnog premijera, stabilnu vlast i – sve neuvjerljiviju oporbu.

Plenković barem tri mjeseca bez jačeg suparnika

Mada situacija donekle podsjeća na ranije poslijeizborne rasplete poput onoga iz 2000. kada je nova vladajuća većina predvođena SDP-om i HSLS-om nakratko ostala bez prave oporbe te na obje HDZ-ove pobjede pod vodstvom Ive Sanadera kada se također činilo da je oporba utihnula na duge staze, aktualne su prilike ipak specifične. HDZ je poslije teškog izbornog poraza 2000. tek tražio nasljednika pokojnog Franje Tuđmana, dok su SDP-ovi čelnici nakon poraza 2003. i 2007. odlučili ostati na svojim mjestima. Ove je godine predsjednik poraženog SDP-a Zoran Milanović u roku od jednog dana najavio da se više neće natjecati za čelno mjesto u stranci, a premijer Andrej Plenković barem tri mjeseca neće imati suparnika kojega bi se makar približno moglo nazvati čelnikom oporbe. I to u vremenu formiranja nove Vlade, predlaganja novoga državnog proračuna i rada na ključnim javnim politikama poput one porezne.

Tko i što danas predstavlja oporbu u hrvatskoj politici? Jedna od posljednjih grešaka Zorana Milanovića jest to što nije odmah nakon gubitka izbora dao neopozivu ostavku na mjesto predsjednika SDP-a, a ne postao mjesecima 'odlazeći predsjednik'. Ovako Milanka Opačić zamjenjuje predsjednika kojega malo tko i vidi po njegovu ovlaštenju, dok SDP trenutačno predstavlja tko i kako stigne. Tako Andrej Plenković niti nema odgovarajućeg sugovornika ondje gdje mu je u demokraciji nužan. Ostale se oporbene stranke iz neuspješne Narodne koalicije koja je shodno izreci nomen est omen ponovila kob Koalicije narodnog sporazuma iz 1990., i dalje pokušavaju snaći u prostoru između dosljedne i nedosljedne oporbe.

HSS ni sam ne zna što je i za koga je u parlamentu, HNS-u je pravi politički suparnik Most nezavisnih lista, a ne HDZ, dok IDS ionako ne ovisi ni o kome drugom osim o volji biračkog tijela u matičnoj županiji. Živi zid i koalicija oko njega počeli su se raspadati prije nego li se osušila tinta na glasačkim listićima pri čemu je taj kaos najbolje iskoristio Ivan Pernar. Stoga ne čudi da je upravo ovaj saborski zastupnik Živog zida danas najčešće spominjano oporbeno ime u hrvatskoj politici. Shodno svojoj dosadašnjoj političkoj i aktivističkoj praksi, Pernar se pretvorio u novog tribuna u saborskim klupama čija će ekscentričnost neprestance izazivati oprečna stajališta što znači da neće nedostajati onih koji će ga podržavati u njegovu protusistemskom imidžu.

Tako se hrvatska oporba trenutačno svela na niz pasiviziranih stranaka i jednog hiperaktivnog zastupnika koji je munjevito zasjenio i čelnog čovjeka vlastite stranke Ivana Vilibora Sinčića. Sinčić pokraj Pernara djeluje krajnje suzdržano i kao dio establišmenta te ne bi čudilo da se Živi zid, ne dođe li do novih podjela, odsad prvo percipira kroz Ivana Pernara, a tek zatim kroz Ivana Vilibora Sinčića. Njihovi partneri iz ad hoc stranke Promijenimo Hrvatsku ionako će pragmatično mijenjati strane, tako da je energični i provokativni dio ove kratkotrajne političke fuzije ostao u Živom zidu.

Međutim, prava bi se oporba Plenkovićeve Vlade i HDZ-a mogla pojaviti unutar vladajuće većine te unutar najjače stranke. Mada se činilo da je Most u novoj suradnji s HDZ-om dobio sve što je htio – i pojedinačno i kolektivno – ne treba isključiti povremeno traženje novih jamstava za nastavak te suradnje. Uostalom, političke, ekonomske i društvene prilike ubuduće se mogu samo mijenjati pri čemu je proklamirana četverogodišnja politička vjernost više rezultat stjecaja okolnosti, a manje promišljene političke strategije kakve kronično nedostaje i u vlasti i u oporbi.

Opozicija unutar vlastite stranke

Andrej Plenković zasad ne mora brinuti o udarima iz tabora ošamućene oporbe ni o u ovom trenutku rijetkim disonantnim tonovima iz Mosta. Pravi su mu suparnici unutar stranke koji su se do prije pola godine podsmjehivali njegovim odmjerenim kritikama tada nedodirljivog Tomislava Karamarka. Krug oko bivšeg predsjednika HDZ-a koji je na tom mjestu bio više ideološki, a manje personalno, ostao je unatoč izbornim rezultatima podalje od stvarnog utjecaja na rad Vlade i stranke. Da u tom smislu Andreju Plenkoviću neće ići sve glatko, vidljivo je već sada i u Hrvatskom saboru i izvan njega.

Zbog toga su za novog premijera i predsjednika HDZ-a sljedeći presudni izbori oni unutarstranački, ne toliko za čelno mjesto stranke, koliko za ostala mjesta u vrhu HDZ-a, od zamjenika predsjednika do članova Predsjedništva. Za još uvijek aktualnog pobjednika ovogodišnjih parlamentarnih izbora bilo bi najbolje što prije organizirati unutarstranačke izbore i tako potvrditi pobjedu na nacionalnoj razini. Jer nisu česti trenuci u kojima oporba i ona unutar stranke, i ona izvan stranke ne zna kako doći na vlast. Takvo što čak i u Hrvatskoj ne traje predugo, a unutar samo par mjeseci favoriti, kako vidimo, postaju gubitnici i obrnuto.