Kad jedan ministar javno prozove drugoga, kao što je Arsen Bauk ovih dana preko tportala žacnuo kolegu Ranka Ostojića, bilo bi za očekivati da se i i ovaj drugi oglasi, pa da nakon razmjene vatre u rukavicama nakon par dana zaključe da nikakvih problema nema i da su za sve krivi novinari. Ili šum u komunikaciji, svejedno
Ostojić se, međutim, ovih dana ne oglašava. Spektakularno šuti. Čak i kada smo službeno zatražili da se u MUP-u izjasne o neizravnim optužbama za traljavost, nemar i nerad, odgovora nigdje. Muk.
A stvar nije nimalo bezazlena: ministar uprave otkrio je da u dalmatinskom gradiću Vrgorcu, koji broji tek par tisuća duša, još uvijek postoji sedam stotina fiktivnih birača. Sedam stotina. Mašala.
I, što je još gore, da su upravo oni odlučili prošlotjedne izbore, pa gradonačelnikom nije postao čovjek za kojega je je glasovala većina građana Vrgorca. Nego onaj koji je bio spretniji i promućurniji, pa organiziranim prijevozom na birališta dovlačio ljude koji bi bez pratnje vjerojatno zalutali u toj nedođiji.
Da razlika između dva kandidata nije iznosila tek osam glasova, ništa od ovoga vjerojatno ne bi bilo toliko bitno i podvuklo bi se kroz tradicionalne hrvatske upravne bizarnosti; to da nas u papirima ima više nego što nas stvarno postoji praksa je valjda još od pamtivijeka. Ali kad stvar uspije naživcirati Arsena Bauka, strpljivog birokrata po profesiji i štrebera po gardu i ponašanju, znači da je opasno blesava.
'Brojke su indikator policiji da postupa i dalje, samo što njoj nitko ne može narediti da postupa niti nacrtati kako da riješi svaki pojedinačni slučaj', kaže ministar uprave nakon što je precizno utvrdio famoznih sedam stotina ljudi s prebivalištem u Vrgorcu iako po popisu stanovništva ondje ne žive. Kao što je, recimo, objavio i da ih u Vukovaru još uvijek ima skoro četiri tisuće prekobrojnih.
A sve to ide na brk baš Ranku Ostojiću, odnosno policiji, jer procedura nije atomska fizika i svodi se na samo dva administrativna koraka. Prvo, policajac pokuca na vrata i provjeri tko doista živi na sumnjivoj adresi, onoj na kojoj po popisu stanovništva nema žive duše.
I drugi korak, ljudima se izbriše prebivalište, a posljedično i pravo glasa na izborima, dok im po zakonu sva druga prava ostaju nedirnuta.
Arsen Bauk u svom je četverogodišnjem mandatu propustio napraviti krupne i ozbiljne stvari, poput stvarne racionalizacije javne uprave ili decentralizacije države, sasvim sigurno jer su u njegovoj stranci i vladi odlučili da je to posao o kojemu ne bi trebao odlučivati on, nego partijski gremij. Pa su tradicionalno esdepeovski procijenili da je najbolje ne činiti ništa.
Ne, on je koračao sitnim koracima i zadovoljavao se rezultatom jednakih dimenzija, poput informatiziranja državne birokracije ili pokušaja privikavanja građana na online usluge. Sve to izgleda lijepo i logično, čak je u praksi i korisno, no puno će još uhljeba proteći tom javnom rijekom i puno će se živaca proliti pred šalterima prije nego što svi skupa osjetimo blagodati njegovih dugoročnih ideja.
Ali ako mu se za nešto ipak trebalo odati počast, to je bila akcija sređivanja registra birača. Jednim potezom pera on se stanjio za preko sedamsto tisuća ljudi - pola milijuna u dijaspori i četvrt milijuna unutar granica Hrvatske - bez da je zabilježen ijedan disonantni ton, ijedna primjedba nezadovoljnog građanina kojemu je neopravdano uskraćeno osnovno građansko pravo glasanja na izborima. Sve je to izgledalo lijepo i krasno, odnosno potpuno zdravorazumski i logično: građanin koji ne želi imati čak ni osobnu iskaznicu ili se otkrije da zbilja ne živi u državi, valjda stvarno nije zainteresiran za glasovanje. Ako jest, neka se javi.
I klapalo je to sve skupa dosta zadovoljavajuće, barem na nacionalnom nivou, sve dok se nismo spustili u razne Vrgorce i Vukovare, pa otkrili da su svinjarije u administrativnoj šumi ipak veće i žilavije od krhkog ministra uprave.
U jednom gradu s registra birača izbrisano je pet tisuća ljudi, a u drugome nešto preko tisuću. A taj posao su po svemu sudeći obavile specijalne policijske jedinice iz Zagreba, Splita i Osijeka - jer su lokalni organi reda očito prebliski lokalnim stranačkim šerifima da bi im tek tako poharali pouzdanu biračku bazu.
A svejedno je fiktivnih stranačkih simpatizera ostalo skoro još toliko. U svakom slučaju dovoljno da, kao što vidimo, potpuno promijene ishod izbora.
Nema više 'mrtvih birača', na čijim krilima je HDZ uspješno plovio brojnim izborima i nacionalnim prebrojavanjima, namjerno tolerirajući nered i potičući manipulacije, ali bogme su 'fantomi' i dalje tu. Živi i zdravi, eno ih još uvijek u kombijima pokušavajući pronaći izlaz iz Vrgorca.
I tako je Ranko Ostojić uspio uništiti jedini ozbiljan projekt svog vlastitog stranačkog kolege kojim se ovaj mogao pohvaliti bez ikakve zadrške ili repova.
