Bio je to naporan tjedan. Kuda se god okreneš, od novina i malog ekrana, do Facebooka i Twittera, iz paštete iskače Donald Trump. Novi američki predsjednik teško još može iznenaditi, pa ni jednim detaljem koji upada u oči. Potpisujući ukaz kojim se stranim nevladinim organizacijama zabranjuje promicanje ili financiranje pobačaja, okružio se sedmoricom nasmiješenih suradnika. Muških, dakako.

Ne može se ipak reći da je bio originalan, što dokazuje The Huffington Post uspoređujući snimku sa slikama Trumpovih prethodnika kako potpisuju ukaze i zakone vezane uz ženu i njezino tijelo, jednako okruženi (bijelom) muškom svitom.

Godine 2003. predsjednik George W. Bush potpisao je Zakon o djelomičnoj zabrani pobačaja okružen šestoricom veselih kongresmena. Nigdje žene. U Predstavničkom su domu 2003. tijekom izglasavanja zabrane pobačaja nakon dvadesetog tjedna trudnoće, nazočili su samo muškarci. Nigdje žene. Za stolom senatskog Odbora za sudstvo prilikom saslušanja u vezi optužbe odvjetnice Anite Hill za spolno uznemiravanje od strane člana Ustavnog suda Clarencea Thomasa 1991. sjedili su samo muškarci. Nigdje žene. Okružen samo muškim suradnicima, guverner Ohija John Kasich potpisao je 2013. budžet kojim su uskraćena sredstva za planiranje roditeljstva, troškove ultrazvuka i druge uskrate bolnicama u slučaju izvođenja abortusa. Nigdje žene.

I dok je u Washingtonu i većim gradovima SAD trajao Ženski marš protiv Trumpa, plus marševi solidarnosti od Rima do Londona, malo je tko bilježio događaje u Rumunjskoj, gdje je prošle nedjelje bilo jako vruće.

'Želimo demokraciju, ali s lopovima u zatvoru!' – odjekivalo je ulicama Bukurešta, u zemlji koju godinama proždire korupcijska aždaja. Na Sveučilišnom trgu okupilo se 10.000 ogorčenih građana, prosvjedujući protiv najnovijeg plana rumunjske Vlade da iz zatvora po hitnom postupku, bez rasprave u parlamentu, pomiluje i na slobodu pusti nekih 2.500 do 3.700 osuđenika. Ključalo je i u nekoliko manjih gradova.

Razlog? Zatvori su pretrpani, ne znaju što će s tolikim zatvorenicima, a za zatvorski smještaj ima mnogo novih kandidata. Među uspaljenom gomilom kamere su posebno lovile jednog prosvjednika u crvenoj jakni. Bio je to glavom i bradom sam predsjednik Rumunjske, Klaus Iohannis. I on se pridružio narodu u gnjevu protiv socijaldemokratske vlade koju njezini oponenti nazivaju 'crvenom kugom'.

'Banda političara koja ima problema sa zakonom želi promijeniti zakone i oslabiti pravnu državu... Rumunji su s pravom ogorčeni', izjavljuje predsjednik Iohannis, kao da i sam nije političar.

Zatvorenicima starijima od 60 godina, trudnicama i zatvorenicima s malom djecom, kazna treba biti prepolovljena, a od pomilovanja i skraćivanja kazne izuzimaju se osuđenici za seksualne zločine, nasilje i korupciju. Bez obzira na ograničenja, kritičari tvrde da je riječ o prozirnom triku premijera Sorina Grindeanua kojim spašava vladine miljenike osuđene baš zbog korupcije, naročito bivšeg čelnika Socijaldemokrata Livia Dragneaua, osuđenog na dvije godine uvjetne zbog namještanja izbora, te medijskog mogula Dana Voiculescua koji guli desetgodišnju kaznu zbog pranja novca. I Francuzi su krvavi pod kožom.

Protiv konzervativnog kandidata na proljetnim predsjedničkim izborima i bivšeg premijera Francoisa Fillona otvorena je istraga nakon tvrdnji lista Le Canard Enchaine da je suprugu Penelope fiktivno zaposlio kao svoju pomoćnicu u vrijeme dok je obnašao službene zakonodavne dužnosti u regiji Sarthe.

Bilo je toga još, što je francuske porezne obveznike stajalo 500.000 eurića. 'Zar Penelope nema pravo na rad samo zato što je moja žena? Možete li zamisliti političara koji kaže da žena može samo kuhati pekmez? Na to bi vrištale sve feministkinje', odvraća Fillon s prstima u pekmezu. On ne poriče zapošljavanje žene, samo mu nije jasno zašto je stara priča izvučena tri mjeseca prije izbora.

Lijevo i desno golubovi mira, u sredini Vladimir Iljić Lenjin, a između Francuska revolucija. Riječ je o 20 metara dugom staklenom zidu, teškom nekoliko tona, umjetničkom djelu koje je u gužvi nakon pada Berlinskog zida pod tajanstvenim okolnostima nestalo iz bivšeg Istočnog Berlina i ovih dana osvanulo na jednom sajmu antikviteta u Miamiju na Floridi. Na tržište ga je dao trgovac umjetnina Thil Holzmann, okačivši cijenu od 20 milijuna dolara.

Djelo danas 84-godišnjeg majstora stakla Richarda Otfrieda Wilhelma naručio je šef zloglasne tajne službe Stasi, Erich Mielke, namjeravajući njime ukrasiti sjedište istočnonjemačke Udbe, ali povijest je htjela drukčije. Pitanje je hoće li neki dobro potkoženi nostalgičar iz Kine ili nekadašnjeg sovjetskog bloka iskeširati toliko novca, no nešto drugo je izvjesno: Rusi su tužni. I žale za vladavinom sovjetskog stila. Barem u nekim okolnostima. Više od polovine njih više bi voljelo autoritarnu vladavinu nego demokraciju kakvu su iskusili.

To pokazuje najnovije istraživanje Svjetske banke za obnovu i razvoj o životnom zadovoljstvu u bivšim sovjetskim državama, pokazujući da po tom pitanju još uvijek postoji jaz između istočnog i zapadnog dijela Europe. Četvrt stoljeća nakon kolapsa Sovjetskog Saveza, životno je zadovoljstvo u Rusiji i ostatku bivšeg SSSR-a na tvrdoglavo niskim granama, a na ispitu je povjerenje prema demokraciji i slobodnom tržištu koje sve više kopni.

Danas samo 15 posto Rusa tvrdi da žive bolje, za razliku od 30 posto 2010., dok ih samo 9 posto bolje zarađuje nego četiri godine ranije. 'Prijelaz planirane ekonomije na slobodno tržište može uspjeti samo ako to javnost doživljava kao pravičnu i u korist većine', kaže glavni ekonomist Svjetske banke za obnovu i razvoj Sergei Guriev, a 'osnovni razlog životnog nezadovoljstva gubitak je posla'. Ništa nova. Ništa nova. 'Što je pošlo ukrivo'? pita Guriev.

Nakon prošlogodišnje obnove kubansko-američkih diplomatskih odnosa, u SAD je do konca 2016. emigriralo 41.000 Kubanaca. Dok su mnogima poput Hrvata za običan turistički posjet trebale vize, oni su uživali poseban status političkih izbjeglica iz vremena neprijateljstva s Fidelom Castrom. Doduše, postojalo je tzv. 'wet foot, dry foot' (mokre noge, suhe noge) ograničenje iz 1995., kojim je Castrovim građanima bio dopušten ulazak samo preko kopnene granice, ne i morskim putem.

Kubanci bi se stoga morskim putem dokopali Meksika te kroz njega probijali stotinama kilometara do granice s Teksasom. Uoči inauguracije novog američkog predsjednika nastala je dodatna gužva, jer su se mnogi prepali da će najavljeno zatvaranje meksičke granice i gradnja zida i njih zakačiti. I onda šok. Obamina im je administracija preko noći, 12. siječnja, ukinula privilegirani status te ih sada tretira kao sve ostale koji žele ući u SAD. Loveći zadnji vlak za Teksas pred nepredvidljivim Trumpom, 1.100 Kubanaca prema procjeni New York Timesa, ostao je tako zaglavljeno u Meksiku. U SAD ne mogu, ne mogu ni natrag na Kubu, gdje su sve rasprodali.

U očekivanju Trumpove milosti mole krunicu, dok ih Meksikanci hrane i daju im krov nad glavom. P.S. Bosonogi hodočasnik Matt Baumer želio je pješke prevaliti put od Floride do Kalifornije i time podsjetiti Amerikance na dramatične posljedice klimatskih promjena uzrokovanih gomilanjem stakleničkih plinova. Ali 33-godišnji pjesnik, aktivist i sanjar nije stigao daleko. U blizini Pensacole pokosila ga je nesavjesna vozačica.

Pokopan je u trenutku kada je nova američka administracija pokopala teško postignut Pariški sporazum o klimatskim promjenama. Trumpova administracija također nalaže da svaka studija i svi podaci iz Agencije za zaštitu okoliša (EPA) moraju proći političku provjeru prije puštanja u javnost. Za Trumpa je ekologija suvišna tema. Čemu da Amerikanci time razbijaju glavu?