Ninina je sudbina uzburkala hrvatsku javnost, pa i šire. Njezino umilno lice je ovih dana kružilo društvenim mrežama i medijima, u nadi da će se, nakon niza bezuspješnih formalnih pokušaja, tako pronaći roditelji. Ili barem netko tko će znati odakle Nina dolazi, ako već ne kako je uopće završila sama i ostavljena na mjestu prilično izvan izbjegličke rute, u velikogoričkom parku.

I dok su se na temelju kratkog video isječka u kojem Nina ‘telefonira’ igrajući se sa svojom lutkom, vodile rasprave o tome koji bi od dalekih i egzotičnih jezika i dijalekata mogao biti u pitanju, jer arapski nije (a nije ni urdu, farsi, dari, azeri, paštu, hindu…) i je li Nina iz Afganistana ili joj je porijeklo jazidsko ili je možda Kurdkinja iz Sirije ili Iraka, ispostavilo se da smo zbog šume previdjeli stablo. Fokusirani na izbjegličku krizu i kolone ljudi s malenom djecom u naručju, mjesec dana nitko nije prepoznao jedan od dijalekata kojim govori autohtona nacionalna manjina u Hrvatskoj – bajaški Romi, stoljećima naseljeni u Baranji, Podravini, Međimurju i okolici Siska. Nina živi u Sesvetama. Živjela je.

Nina nam je lupila šamar zbog kojeg bismo se trebali (barem na trenutak) otrijezniti. Prije nego što nam se narugala, osigurala je mjesec dana prostora u kojima je cijela Hrvatska oko nje projicirala najmističnije scenarije o njezinu porijeklu (‘iz fine kuće je’, ‘ima usvojene higijenske navike, služi se toaletom, pere ručice...’, ‘slaže svoje igračke za sobom’) i o scenarijima po kojima se zatekla tako dislocirana od svih napučenih kampova i prometnih čvorišta kojim mjesecima putuju izbjeglice (je li je tko oteo i iskoristio kao ‘propusnicu’ za brži prelazak granice i jesu li joj roditelji uopće živi ili ih je, kao tolike, požderao rat ili progutalo more?) da bi nam na koncu rekla: ‘Oduvijek sam tu. Vaša. Samo me niste primijetili.’

Kao i toliku drugu djecu. U Hrvatskoj. Siriji. Afganistanu. Europi. I širom svijeta.

Kako žive druge Nine?

Postoje tako neka djeca koja preokupiraju našu pažnju do mjere da previdimo kako se ružne i još ružnije stvari događaju djeci čije velike i suzne oči nikada neće uloviti objektiv fotoreportera ili kamere televizijskog snimatelja. Djeca koja nas dotaknu do samog središta ljudske sućuti i dovedu u zabludu da smo u potpunosti shvatili svu tragediju ove nezapamćene izbjegličke krize i tragediju zemalja iz kojih dolaze. A nismo. Ni približno. Barem ne, misleći da su umorna i promrzla djeca u naručju svojih roditelja koji mokri i blatnjavi čekaju prelazak preko jedne u nizu granica na svom putu, najnesretnija djeca na svijetu.

Ili razne 'Nine' koje su po domovima i možda se nikada neće vratiti svojim biološkim roditeljima, što je ogromna tragedija, ali neusporedivo manja od one koju svakodnevno doživljavaju milijuni djece širom svijeta. Možda zvuči bešćutno, ali 'Nine' u domovima i usnula djeca na umornim rukama roditelja koji se zlopate na putu u Njemačku ili Švedsku, barem su nadomak bolje budućnosti. Izbjegli su sudbinu koju tolika djeca nisu i za koju nikada nećemo ni čuti, a kamoli pružiti pomoć koju trebaju i zaslužuju. Čije lice nas neće pogledati s internetskih stranica, televizija, novina i plakata. Djeca zbog koje nećemo uzdahnuti i zatim se osjećati bolje, ljudskije, jer smo sekundu svog vremena posvetili sućutnim mislima, pa ih onda bacili s uma i otišli u šoping ili pogledali sapunicu.

Prema podacima UNHCR-a (grubo baratajući brojkama) svjedoci smo porazne statistike. Oko 250.000 djece umire svakog tjedna od bolesti i neuhranjenosti, 12 milijuna djece umire prije pete godine života, a 100 milijuna djece su beskućnici koji žive na ulicama diljem svijeta. Oko dva milijuna djece su objekti seksualnog zlostavljanja - dječje pornografije i žrtve potražnje za dječjom prostitucijom, koja je u porastu na globalnoj razini. Oko 20 milijuna djece su izbjeglice ili interno raseljeni u svojoj domovini. Oko dva milijuna djece umrlo, a još šest milijuna ozlijeđeno u oružanim sukobima u samo u proteklom desetljeću.

Deseci tisuća djece mlađe od 18 godina samo 2015. godine balkansku izbjegličku rutu prošli su bez pratnje odraslih skrbnika i zatražili azil u europskim zemljama. Neke od njih, osobito adolescentice iz Afganistana, doživjeli smo kao odrasle mlade muškarce, vojno sposobne i, kako to volimo reći, u naponu snage, previđajući mogućnost da su putem prestali biti djeca, jedva nešto starija od one koja nam u medijima izazivaju sućut.

Jer na tom putu su mjesecima, pa i godinama. Da bi prešli iranske planinske lance (uglavnom pješice), da bi došli s jednog kraja Turske na drugi zbijeni u hladnjačama, cisternama i drugim prijevoznim sredstvima, da bi nabavili gumeni čamac i pri tome preživjeli put do grčkih otoka, potreban im je novac. Neki od njih za tu priliku života rade od svoje desete ili jedanaeste godine. Mnogi živeći bukvalno na ulici, baveći se preprodajom i sitnim poslovima, dok ne poodrastu dovoljno da mogu naći neki ilegalni posao na gradilištima širom Irana. Pri tome su u riziku od fizičkog i seksualnog nasilja, više gladni nego siti i prisiljeni udruživati se u čopore poput vukova kako bi opstali. Poput životinjica, već s dvanaest ili trinaest godina, kad dovoljno ‘ojačaju’ - počinju raditi teške fizičke poslove. Rade godinu, dvije ili tri, koliko budu sretne ruke da uštede za put u Europu. I pri tome ih ništa neće zaustaviti. Nikakva žica i ograda. Nikakva granična policija. Oni nemaju što izgubiti, jer odavno nemaju ništa.

Oni koji ostaju u Afganistanu ili nekoj drugoj zemlji devastiranoj ratom ili terorizmom, u riziku su da budu novačeni u vojsku ili kao teroristi-samoubojice. U riziku su, a da nikada neće ni spoznati da postoji drugačiji život.

Oni koji stoje pred žicom na europskoj granici zapravo su - sretnici

S djevojčicama je situacija još tragičnija. Osobito ako su ostale bez očeva i starijih muških članova obitelji, što je vrlo čest slučaj. Sirijske djevojčice u izbjegličkim kampovima u Libanonu i Jordanu izložene su seksualnim predatorima, u konstantom strahu da će biti otete ili napastovane. U takvim okolnostima majke se odlučuju za brakove, smatrajući da ih tako štite. Prema podacima UNICEF-a, bilo je slučajeva udaje djevojčica od svega devet godina, dok većina maloljetnih ‘mladenki’ ima između 13 i 17 godina. Humanitarne organizacije upozoravaju na posljedice: zabilježeni su slučajevi silovanja u braku, osim toga, većina djevojčica zatrudni već s 13 ili 14 godina - što je u nepovoljnim životnim uvjetima u izbjegličkim logorima povezano sa značajnim opasnostima po zdravlje budućih majki.

Nizozemska posljednje dvije godine bilježi slučajeve dolaska izbjeglica tzv. djevojčica – mladenki, koje su u braku sa znatno starijim muškarcima, zbog čega se krenulo i u mijenjanje zakonskih propisa, kako bi se zaštitila ugrožena djeca.

Cijele generacije su izgubljene.

Procjenjuje se da svega 20 posto od oko 500.000 sirijske djece izbjeglica u Libanu redovno pohađa nastavu. Ostali rade za više nego minimalne naknade, a tako potplaćeni jedini su koji prehranjuju ostale članove obitelji. Za njih sigurno niste uzdahnuli ovih dana kao za lijepom djevojčicom radnog imena Nina.

Svakodnevno su djeca izložena brutalnim scenama nasilja nad drugim ljudima (svjedoci su ubojstava i stradanja) te su sami žrtve. Djecu se fizički kažnjava, psihički zlostavlja i grubo zanemaruje i to ne samo u zemljama tzv. trećeg svijeta. Stotine djece (uglavnom romske) prisiljeno je prositi i krasti po gradovima Italije, Španjolske, Francuske i ostalih država EU. Dio te djece ima hrvatsko državljanstvo i nikada nisu bila uključena u naš obrazovni sustav, iako su po zakonu morali biti.

Ulaskom Hrvatske u EU, prostor za manipulaciju boravištima i ‘identitetima’ postaje veći i njihovi roditelji, koji su nerijetko i sami jednom kao djeca živjeli na sličan način, taj prostor maksimalno i bez grižnje savjesti koriste.

Možda će zvučati bešćutno, ali s obzirom na sve navedeno, rekla bih da je djevojčica radnog imena Nina zapravo sretnica. Kao i sva ona uplakana i promrznuta djeca u rukama svojih roditelja izbjeglica koja su stajala pred vratima Europe i zakoračila unutra. Njima su se otvorila vrata za neku drugu i drugačiju priču.

Za mirnije, normalnije i čovječnije djetinjstvo. Za mogućnost izlaska iz začaranog kruga nasilja, siromaštva i patnje.

Hrvati, u stoljeću sedmom ste ovdje Nini došli u goste

Prema najnovijim genetskim istraživanjima, Romi su na europski kontinent migrirali mnogo ranije nego što smo mislili. Na Balkan su stigli prije oko 1500 godina, što bi bila korisna informacija za sve one koji se posebno lože na stihove ‘od stoljeća sedmog, tu Hrvati dišu’, ali i za one koji bespogovorno vjeruju u čuda integracije i lakoću multikulturalnosti. Jer, u stoljeću sedmom upravo ste Nini došli u goste.

Kroz cijelu svoju europsku povijest Romi su izloženi diskriminaciji i pogromima. Osobito Bajaški Romi, etnička skupina kojoj pripada mala djevojčica radnog imena Nina. Koliko je snažna njihova diskriminacija i marginalizacija, govori i podatak da nam je uhu bliži arapski, urdu ili farsi, od njihovog dijalekta. A ona ga je govorila u Sesvetama.

Bajaški Romi imaju svoju himnu, pjesmu ‘Zelena šuma’  (Pađuri verde) i ona počinje stihovima:

‘Odjednom, šetao sam šumom. Ja se okrenem i oko mene sreća. Pogleda me i kaže: kad ti je teško, ne gubi nadu. Kaže, pozovi me i ja ću doći…’

Iskreno se nadam da je djevojčica radnog imena Nina, u velikogoričkoj ‘zelenoj šumi’ uspjela dozvati svoju sreću.

Za ostalu djecu, koja se pate a da ni ne znaju da postoji bolji život, moramo se više potruditi. Nije dovoljno uzdahnuti kada vidimo lijepe okice na televiziji.

Inače, svijet će i dalje ostati vrlo okrutno mjesto.