Mile Kekin zna tko je pred zid vodio đake, a čiji su djedovi i bake punili vagone. Kaže da 'sere na nijanse' jer metak u potiljak valjda manje boli obitelj smaknutog ratnog zarobljenika bez petokrake. Valjda nije zlo kada ti onaj blistavo bijeli otme sve što imaš, ubije te kao psa i mrcvari jer je čuo da si pijan u birtiji hvalio Staljina ili izrazio sumnju u Tita i socijalizam. I to samo ako se radi o četrdesetpetoj. Nema nijansi od 1945. do 1991.-e.

A ako je netko na pobjedničkoj strani smaknuo poraženog 91. ili 95., e, to je nešto sasvim drugo. Onda postoje nijanse, onda i među dobrim dečkima postoje zločinci.

I naravno da postoje. I naravno da ni onda ni danas ne postoji samo crno i bijelo.

Crno se ne može pravdati sivim ni sivo-crnim

Naravno da je socijalizam predivan iz perspektive odabranog kadra. Besplatan stan, vikendica, zimovanje, zezanje. Naravno da i novokomponiranu hrvatsku demokraciju drugačije gleda sin iz '200 obitelji', a drugačije neki bijednik koji sada neće moći poslati dijete u školu, jer mu nakon rezanje subvencije za prijevoz mizerna plaća (ako je dobije) nije dovoljna za mjesečnu kartu djetetu ako želi pokriti režije i hranu.

Najtužnije od svega bilo mi je to što se Mile (a u tome nije sam) hvali kako će učiti svoju djecu pravdajući jedno zlo drugim, relativizirajući najodvratnije zločine umjesto da ih uči kako je svaki zločin pogrešan. Kako možda postoji nešto bolje od ovoga što smo do sada isprobali. I koji mu je klinac to trebalo?

Protivljenje jednom crnilu tvrdnjom da je bijelo nešto što u najboljoj namjeri možeš proglasiti tamnosivim i Miletovu će djecu vratiti u začarani krug prepucavanja ustaša - partizan - četnik koji je zaglupio i osiromašio mnoge. Duhovno, moralno i financijski.

Nešto mi govori da će Mile, za koju godinu ili i prije u isti taj koš 'pjesme koji se manje ili više srami', zbog toga ubaciti i svoj najnoviji uradak, sada već hit 'Nisam vaš'. I to ne zbog dvojbene umjetničke kvalitete.

Osobno, ovom me je pjesmicom Mile Kekin pomalo razočarao. Ne zbog potrebe da izbaci iz sebe nezadovoljstvo pojavama i stanjima u ovom društvu. Ne, dapače. Od njega (i svih ljudi koji u ovoj zemlji pjevaju, pišu, dišu) to i očekujem. Ne zbog ideje da pljune na one koji bi nas ponovno vukli u prošlost i njezine krvave ratove, na što ću iz dubine pluća hraknuti i sada. Baš suprotno. Mile me je razočarao jer se i sam usidrio usred proklete četrdesetpete. I što će svojim pjesmuljkom potpuno bespotrebno, tamo povući i moje nezrelo dijete. A 2016. je.

Kekin je u mojoj obitelji polubog. Kako da ovo objasnim djeci?

Kako se dao navući na tanak led i sam uvaljati u drek zbog čijeg se smrada opravdano buni?

On zna što će učiti svoju djecu, a što da ja o njemu kažem mojoj?

Jer, Mile Kekin je u našoj obitelji neka vrsta poluboga. Da nema mog opravdanog otpora toj radikalnoj 'kekizaciji', slobodno bi mogli reći i apsolutnog boga. Pridružen član, najdraži frend i, vjerujte, vrlo naporni podstanar. Onaj ime čijeg je benda šifrom na svakom školskom i županijskom natjecanju. Onaj čije su pjesme zvuk budilice na mobitelu, flomasterom utisnuta tetovaža na podlaktici i najpopularnija glazba na kraćim i dugim obiteljskim putovanjima. Koliko sam samo puta zviždala ili zavijala 'lalalala' kako bih nadjačala ili kamuflirala tekst pjesme 'Mlohava ćuna'. I koliko dugo Miletovim malodobnim fanovima odbijala objasniti što je to uopće 'ćuna'. I to još 'mlohava'.

I tako godinama. Još od njegovog nastupa na Porinu 2004., kad se skinuo u bijele slip gaće, drugi puta te večeri otpjevao 'Zimmer Frei' i opčinio moje starije dijete. Sva djeca iz vrtića su na pitanje 'što ćeš biti kad porasteš' davala normalne odgovore: 'policajac', 'vatrogasac', 'Batman' (doduše, jedan je htio biti papa), a samo je moj sin znao da će postati Mile iz Hladnog piva. I ne samo da će to postati on, nego i njegova tada tek rođena sestra.

Ponekad sam ga mrzila. Mileta. Iz dubine duše. Boljela bi me glava od 'Bubašvaba'. Euforični 'Zimmer Frei' mi je bušio mozak. Kilometre putovanja sam htjela prevaliti i nekim drugim zvucima. U pojedinim trenucima potpunog rastrojstva, pristala bih i na Rammstein, recimo. Ali Mile je bio (naj)jači!

A onda je uzeo gitaru u ruke i omašio fudbal. Ostavio me u poziciji da ne znam kako to objasniti sebi, a kamoli djeci. Prvo i osnovno, kad se posrao na nijanse. S rezignacijom odbacio boje i odlučio se za 'ostalo'. Točnije, za bijelo. A bijelo, kao što znamo, nije boja: u njoj je objedinjeno sve ono na što se upravo olakšao i izuzetno je sklona, da se izrazimo stručno, degradaciji. To bi, bez obzira na sav bunt jednog vječitog adolescenta, ipak trebao znati i Mile Kekin.

Bijelo ne postoji. Osobito ga nije bilo 45.-e.

Smrt fašizmu i nova čizma narodu

Čak i kad je boje upotrijebio kao metaforu, ukazujući kako je boja dresa ekipe kojoj pripada ista ona za koju kulturološki vezujemo samo i isključivo pozitivne stvari. Ona za koju vežemo prosvijetljenost, dobrotu, nevinost i čistoću. I da on (ili bilo tko drugi) kao takav (bijeli) nikako ne može istovremeno pripadati i čoporu crnih. Onih koji donose tugu, smrt, nesreću i negativne emocije. A prevario se. Jer, sve je stvar proklete perspektive. Tko se gdje zatekao, vlastitom krivnjom ili bez nje. I što je od toga pogovorom ili popunjavanjem tišine stiglo do svakog od nas.

A do mene je stiglo mnogo toga.

Smrt fašizmu i nova čizma narodu. Davljenje ionako pothranjenog i ranjenog mačića demokracije. Prijeki sudovi, Goli otoci, oteta pšenica, zemljani pod zatvora na kojem spava ne samo kriv, nego i onaj koji nije imao sreće. Muškarac, žena, dijete.

Iskreno, na to razdoblje ne gledam s prezirom i gnjevom. Doživljavam ga kao jedno u nizu lutanja. Kao društvo, mogli smo bolje, ali nismo. Kao što i sada možemo, ali ne znamo. Ili ne želimo.

E, zbog toga me pomalo razočarao Mile. Dođe mi nešto kao četrdesetpeta. Budi u meni dvojake osjećaje. Radost odrastanja moje djece i zamornost, pa čak i zlostavljanje određenim glazbenim materijalom. I na koncu ovaj touche

Tko bi rekao da će se stari panker pozvati na svrstavanja u tabore. Naši i vaši, kako to patetično i zloguko zvuči. U sebi nema samo patinu i raspali smrad davne prošlosti nego daje natruhe i obrise smrdljive budućnosti.

Tko bi rekao da će se taj urbani rastakač tradicije pozivati na nasljedstva pokojnih baba i djedova. Koketirati s teorijom nasljedne slave i krivnje. Svjesno umanjiti krvave mrlje 'bijeloga'.

Nema ili mi ili oni, i Kekin voli neke stvari kao i desničari

Što ja znam što su činili moji bake i djedovi? Odnosno, mogu znati samo ono što su mi rekli. A to ne znači da se u njihovim životima nisu dogodile i neke druge stvari. Ne tako ugodne. Da se nisu činile pogreške ili vukli sramotni potezi. Može li i Mile Kekin biti tako siguran da mu djed nije u to ludo vrijeme koga na savjest natovario? I što ako jest?

Mijenja li to na stvari u odnosu njega, glazbe i nas koji ga slušamo?

Je**la vas i četrdesetpeta i uporno vraćanje na početke, sredinu i kraj zemlje koje više nema.

Ne trujte nas ustašama i partizanima, fašistima i komunistima, mitovima i legendama. I ne lažite da između vas, nas, njih i mene ne postoji baš niti jedna dodirna točka.

Jer sigurna sam da postoji. Da slično pozitivno reagiramo na vijest kako je električni automobil Mate Rimca zablistao na ženevskom sajmu, a Ivan Mrvoš širi poslovanje i izvozi svoje Pametne klupe i u Europu. Istu onu Europu u kojoj je 2015. Zadar proglašen za najbolji turistički grad, a Zagreb za najbolje adventsko središte. Onu Europu čiji su građani Hrvatsku proglasili za najljepšu europsku zemlju. Onu u kojoj su se istarski maslinari okitili titulom najboljih. Ili, recimo, na vijest da je Igor Rudan primljen u Kraljevsku britansku akademiju, a ekipa mladih IT-ovaca iz Osijeka sklopila posao godine. Da se unatoč svim glupanima, nazadnjacima i lupežima, i unatoč svom blatu u koji smo se uvaljali, u ovoj zemlji ipak neki vrag događa, a dotiče nas podjednako pozitivno.

Ne smijemo lagati vlastitoj djeci

Pa bi bilo sasvim konstruktivno da se okrenemo onome što nas ne dijeli i dopustimo da svatko do nas ima svoj background, vlastite babe i djedove, obiteljske i osobne povijesti, iskustva, legende i mitove i da to nije razlog da se zauzmemo crne ili bijele pozicije na novoj ploči za rat. I demonstrativno se poseremo se na nijanse, lažući vlastitoj djeci da svijet izgleda kao da ga je crtao borderline. Ono što je u jednoj stvari dobro, u drugoj nije moglo biti loše. I ono što smatram lošim, nikada nije moglo dati ništa dobro. Tako i 1945.-a.

Ako to nisu u stanju, neka se ne bacaju govnima na druge, a iste, jer to čine i preko glava nas koji smo umorni i prije svega svoji.

Za prošlost djedova nismo odgovorni, ali jesmo za ono kakvi će ljudi postati 2025.-e

Hajd'mo djecu pustiti da probaju nešto novo. Mi smo svoje boje isprobali i svaki put omašili. Nemojmo ih navoditi da ponovno tipuju na ove boje.  

Zakon velikih brojeva na njihovoj je strani.