Što Norvežani rade za uskrsnje praznike? Čitaju krimiće. Doista. Poslije nedjeljne uskrsne mise i ručka s janjetinom na sto i jedan način, oni gutaju Thomasa Engera, Karin Fossum ili domaćeg prvaka krimića Joa Nesboa, koji se udomaćio i na hrvatskim knjižarskim policama. 

Koliko nacija, toliko običaja, ali čitanje krimi romana u Norveškoj toliko se uvriježilo tijekom Uskrsa, da izdavači izlaze sa spacijalnim izdanjima 'uskrsnih trilera' zvanima Paaskekrimmen. Zašto se Skandinavci u vrijeme duhovnih preispitivanja bave rješavanjem krimi-zagonetki? Gotovo stogodišnja tradicija navodno je rođena 1923. kao slučajni marketinški trik. Tog dalekog Uskrsa jedan je izdavač objavio na naslovnicama nekoliko dnevnih novina oglas za novi krimi-roman u obliku toliko uvjerljive vijesti o strašnom zločinu, da je među čitateljima izazvao pravu uzbunu.

Ideja se proširila među izdavačima te su se novi romani ovoga žanra i kasnije nastavljali reklamirati uoči tog blagdana. Zašto baš uoči Uskrsa? Kafići, restorani, kazališta i kina u to su doba bili zatvoreni, radio je bio u povojima, televiziji ni traga, a početak proljeća dovoljno hladan da se uz vatricu u kaminu nešto uzbudljivo čita te je običaj zaživio i sačuvan do danas, unatoč televiziji, društvenim mrežama, Netflixu i Popcornu.

Gotovo 80 posto Norvežana pripadnici su Luteranske državne crkve, a rimokatolika je tek nešto više od 100.000, manje od muslimana – imigranata. Uz istočnog susjeda luteranska Švedska crkva ima 63 posto pripadnika i u zadnjih pet godina broj im se smanjuje za jedan i pol posto godišnje, a rimokatolika (92.000 krajem 2015.) također je četiri puta manje od muslimana (imigranata iz Turske, sjeverne Afrike i Bliskog istoka). Usprkos tome što je 2015. prema švedskom Demoskopu AB  tek svaki peti Šveđanin vjerovao u Boga (16 posto ih vjeruje u duhove), a Uskrs je u njih sekularni blagdan, oni ga slave kao veliki kršćanski obiteljski praznik s običajima i ritualima koji simboliziraju Kristovu patnju, žrtvu i uzašašće.

U nekim zemljama zaostali stari poganski rituali zadržali su se u neobičnim oblicima kao dio uskršnjih običaja pa se djeca u Švedskoj i Finskoj na Veliku subotu odijevaju u vještice sa šarenim suknjama, maramama i ofarbanim žarkocrvenim obrazima, noseći metle i lončiće za kavu, obilazeći kućne pragove susjeda i dijeleći pisamca i prigodne čestitke u zamjenu za pisanice, slatkiše i novčiće, kao da je riječ o Halloweenu, a ne o crkvenom blagdanu. U nekim zapadnim dijelovima Finske na uskrsnu nedjelju se pale krijesovi, kao dio nordijskog prastarog vjerovanja da se plamenom tjeraju vještice koje lete na metli između Velikog petka i Uskrsa.

Tradicionalnim plesom Morris, u nekim se dijelovima Engleske tjeraju duhovi zime. U nekim dijelovima Brazila na Veliku subotu (Sabado de Aleluia) organizira se mini repriza karnevala i javno spaljuje slamnati Juda (danas su to obično lutke nepopularnih političara). I u indijskoj Goi šačica kršćana Uskrs slavi šarenim karnevalom, pjesmom i plesom, a vjernici se međusobno daruju čokoladom, cvijećem i šarenim lampionima.

Od južne Afrike do Južne Amerike preduskršnje procesije traju i nekoliko dana, u Čileu ili Dominikanskoj republici tijekom cijelog Uskrsnog tjedna (Semana Santa). U španjolskom gradu Verges na Veliki četvrtak kreće 'La Dansa de la mort' (Ples smrti) kada građani prolaze ulicama u kostimima kostura, donoseći prizore iz Križnoga puta, dok je Sevilla na glasu po spektakularnoj procesiji 52 bratovštine koje također oživljavaju uskrsnu priču.

Gotovo svakoga Uskrsa na malim ekranima vidimo snimke krvavog rituala s Filipina, gdje se polugoli pokajnici bičuju da se očiste od grijeha i izliječe od bolesti, od čega se filipinska Katolička crkva ograđuje, smatrajući običaj nekršćanskim. Na Haitiju se živopisnim paradama i tradicionalnom glazbom 'rara' Uskršnji tjedan proslavlja neobičnom mješavinom katoličke i voodoo tradicije. Na Veliki petak na Bermudima nebo se zašareni papirnatim zmajevima, a na Veliku subotu na grčkom otoku Korfu ulice su zatrpane krhotinama razbijenih lonaca, tava i drugog zemljanog posuđa izbačenog kroz prozore kao običaj čišćenja kuće od staroga i očekivanja nove ljetine.

U Irskoj vjeruju da onaj tko umre na Veliki petak, odlazi u raj. Stari Irci vjerovali su da dijete rođeno na Veliki petak i kršteno na Uskrsnu nedjelju ima iscjeliteljske moći.

U Norveškoj, Njemačkoj ili u nas zajček kao simbol plodnosti i novoga života neizostavni je dio uskrsne menažerije, ali ne i u Australiji, gdje ga smatraju štetočinom. Australci ga zato žele zamijeniti drugom životinjicom, pa je posebna Zaklada anti-zec osnovana 1991. krenula u kampanju da ga zamijeni bilbyjem, tobolčarom svejedom podrijetlom iz Australije i Nove Gvineje, pustinjskom ugroženom vrstom četveronožaca velikih šiljastih ušiju i dugačke njuškice poput miša. Zeca smatraju štetočinom i na Novom Zelandu te su u neukusu otišli toliko daleko da je njihov lanac restorana Hell Pizza jumbo plakatom izrađenim od komadića pravog zečjeg krzna kao 'novu uskrsnu ponudu' reklamirao 'pizzu spravljenu od pravog zeca, pravog kao ovaj plakat'.

I u nas omiljena tradicionalna vrsta ribe za Veliki petak, bakalar, stigla je sve do Bermuda. Usoljen se uvozi iz Kanade i prema britanskom receptu priprema u obliku kolačića. Kao u nas, i Poljaci u zoru Uskrsne nedjelje odnose na jutarnju misu košaricu tradicionalnih delicija na posvećenje, jer u njihovoj kulturi post nije završio dok svećenik ne blagoslovi hranu. Od Irske i Norveške do Hrvatske i ortodokosne Bugarske, janjetina je uz jaja i šunku omiljena na svečanom uskrsnom stolu. Na švedskoj trpezi i na Uskrsnu nedjelju uglavnom dominira riba, najčešće haringa i dimljeni losos, te razne vrste sira. U Argentini je obavezan bogati roštilj, a izbor mesa, zna se, čuvena je argentinska govedina.

U Kolumbiji svečani objed sadrži omlet od kornjačinih jaja, juhicu od iguane, gulaš od krokodila, prženu juku i sušenu kapibaru ili vodenprase, čije meso podsjeća na svinjetinu. Na Uskrsni ponedjeljak u Hauxu, gradiću u južnom dijelu Francuske, svake se godine priprema omlet od barem 4.500 jaja, sjećanje na priču o Napoleonu kojemu se u lokalnoj gostioni toliko svidjelo jelo da ga je sljedeći dan naručio za cijelu vojsku.

U kanadskom gradu Vegrevilleu skulptor Paul Maxum Sembaliuk sedamdesetih je godina podigao najveću 'pisanku' na svijetu, ukrajinsku pisanicu tešku 2,5 tone i dugačku 9 metara, kao znak priznanja ukrajinskoj kulturi u Kanadi, ali 2000. pretekla ju je još veća u ukrajinskom gradiću Kolomija. Na Jamajci i Barbadosu koagulirani bjelanjak u vrućoj vodi na Veliki se petak koristi za proricanje budućnosti. I Nijemci imaju svoju obitelj Salaj: Christa i Volker Kraft iz gradića Saalfelda godinama su ukrašavali golemo stablo jabuke s 15.000 pisanica, privlačeći tisuće posjetitelja.

Bez jajeta kao šarenog simbola novoga života doista je teško zamisliti uskrsne praznike, a nakon što su ih darovali curama, momci u Republici Češkoj i Slovačkoj na Uskrsni ponedjeljak nježno ih šibaju ukrašenim vrbovim šibama, da bi na njih simbolično prenijeli vitalnost i plodnost stabla koje u proljeće prvo cvjeta. Momci u Mađarskoj pak odabranice polijevaju vodom, oni manje škrti parfemom ili ružinom vodicom, obasipajući ih usput stihovima, jer će se svaka smočena te godine udati. Sličan je običaj i u Poljskoj, a njime se podsjeća na krštenje poljskog princa Miška na Uskršnji ponedjeljak 966. godine.

I tako je obilježavanje Uskrsa, kao i Božić, modelirano stoljećima, postajući s vremenom dio pop-kulture. Ali kada se sve to razgrne, ostaje vrijeme za obitelj i prijatelje, vrijeme za duhovno putovanje u sebe, pokajanje i oprost, poziv na umjerenost i duhovnu disciplinu, propitkivanje smisla patnje, žrtve za drugoga, smrti i nade u novi život. I poruka nade i mira, koju će iz Rima i ovoga Uskrsa odaslati Papa Franjo 'Urbi et Orbi'.