Borić je spreman. Sarmica se krčka, purica čeka finale u pećnici, domom se širi miris vanilin kiflica, darovi se pakiraju, a najodaniji vjernici Božić će dočekati na polnoćki u crkvi.

Tako je to u nas, tako se uglavnom slavi najveći blagdan u kršćanskom svijetu, s razlikama u običajima, obredima, jelovnicima i datumima između katolika, protestanata, pravoslavaca, luteranaca ili episkopalaca, ali pod istom kapom od 2,3 milijarde (31 posto) kršćana, najveće vjerske zajednice u svijetu prema statistici iz 2010.

Božić je lako slaviti u Istočnom Timoru, u kojem je kršćana 99,1 posto, a od kojih su 86,2 posto katolici, ili na Grenlandu, na kojem 96,4 posto kršćana čine protestanti. Ali kako slaviti Božić u sjeni Alaha, Bude ili hinduističkog Šive, Krišne ili Višne?

U Sjevernoj Koreji zna se: sve od dolaska na vlast dinastije Kim 1948. godine vjera je opijum za narod. Ustav građanima tehnički dopušta slobodu vjeroispovijesti, ali onima koji je pokušavaju javno pokazati prijeti zatvor, pa i nešto gore. Kim Jong-un je doduše 2016. dopustio svečanu proslavu 24. prosinca, ali se slavio rođendan njegove majke, dok je prošle godine na taj dan zabranio sva javna okupljanja, pjevanje i točenje alkohola. Većini mladih nije jasan pojam Boga, a šačica starih kršćanskih vjernika slavi Božić u strogoj tajnosti, bojeći se da ih vlastima ne prijave susjedi. Prijašnjih godina južnokorejski susjedi bi u pograničnoj zoni božićnim ukrasima bogato okitili i osvijetlili 60-katnicu, puštajući preko razglasa božićne pjesme, zbog čega su vlasti Sjeverne optuživali Južnu Koreju za 'provokativni psihološki rat'.

Odlazak u bogomolju na proslavu Božića (eid almidada) egipatski Kopti mogu platiti glavom jer je tih 15 posto kršćanskih potomaka starih Egipćana stalna meta džihadističkog divljanja tzv. Islamske države. Samo je ovog studenog poginulo sedam i ranjeno sedam kršćanskih hodočasnika, a prošle godine bombaš samoubojica pokosio ih je 44 i ranio stotinu. Pa ipak, i ortodoksni i malobrojniji katolički Kopti ponosno čestitaju Eid Milad Majid (Sretan Božić).

Među 80 posto hindusa, 24 posto muslimana, daleko manje sika, budista i jainista, kršćani su s nekih pet posto četvrta najbrojnija religija u Indiji. Goa ima najveći broj katolika koji Božić proslavljaju u indijskom stilu, s jaslicama i šarenilom od kojeg zapadnjake boli glava, ali i paradom s Djedovima Božićnjacima i curama u kupaćim kostimima. U mnogobrojnim crkvama održavaju se polnoćke, kite kuće, ulice i trgovi te odjekuju koledarske pjesme. U Kalkuti, mjestu Majke Terezije, čuveni su vjerski obredi u monumentalnoj katedrali gotičkog stila Sveti Petar. Slično je u Bandri, zapadnoj četvrti Mumbaija s pretežito katoličkim življem, gdje se ovog Božića slavi 300. godišnjica nedavno restaurirane katedrale Sveti Toma.

Iako je na božićnom jelovniku katolika u Goi obvezna svinjetina te govedina, ništa ne može bez curryja s piletinom i ovčetinom i birianija, jela od riže s piletinom i janjetinom. Dakako, luksuzni hoteli za strance nude tipična zapadnjačka božićna jela uključujući neizostavnu puricu. Kao i u nas zadnjih godina u vrijeme adventa, i tamo je mnogo toga podređeno turističkom doživljaju božićnih praznika.

Čak i u 'zemlji grmljavinskih zmajeva' Butanu, stiješnjenom između Tibeta, Nepala i Indije podno Himalaje, u kojemu se među tri četvrtine Vajrayana budista i četvrtine hindusa stisnulo pola posto kršćana (0,1 posto katolika, ostatak protestanti), turističke agencije pozivaju na egzotični doživljaj Božića. I tamo su gradići okićeni šarenim lampicama, i tamo se u suvenirnicama prodaju božićna drvca i minijaturni Djed Božićnjak, ali se zato posjećuju bogomolje svih religija jer se Božić doživljava kao praznik svih vjera, kao festival bratstva i ljubavi među ljudima svih vjeroispovijesti.

Uz šintoizam (Šintu, Božji put), autohtonu japansku religiju, i budizam, japanskih jedan posto katolika i toliko protestanata u priličnoj su manjini, pa u takvoj strogo tradicionalnoj sredini Božić nema vjerske konotacije uvezene sa Zapada i nije nacionalni blagdan, ali su stigli zapadnjački običaji ukrašavanja trgovačkih centara božićnim drvcima. Štoviše, na nekim otocima, od Hokkaida do Kyushua, održavaju se u to doba božićni sajmovi u europskom stilu s ukrasnim kuglicama i kuhanim vinom, dok je od sedamdesetih prošlog stoljeća odlazak na božićni ručak u KFC postao toliko popularan da se mjesta rezerviraju tjednima unaprijed. Simbol božićnog stola na Zapadu je purica, a u Japanu pohani piceki američkog lanca brze hrane.

Kineska božićna priča sasvim je drukčija. Vlada formalno priznaje pet religija: budizam, taoizam, islam, protestantizam i katoličanstvo. No donedavni uzor strogog komunizma danas broji blizu 100 milijuna kršćana (vlada priznaje samo 23 milijuna), više od članova Komunističke partije, te Fenggang Yang, stručnjak za religije na Sveučilištu Perdue, procjenjuje da će do 2025. u Kini biti 159 milijuna protestanata, više nego u Americi. Umjesto marksizma dobar dio Kineza traži svećenike i molitvenike i premda ideja Isusa nije u prvom planu, lik Oca Božićnjaka ovih dana popularniji je od Ujaka Xija, kako zovu svog predsjednika. Predsjednik Xi Jinping i sam je 2010. posjetio selo Djeda Božićnjaka u Finskoj, a premda Xi u mnogim stvarima sve odlučnije trenira strogoću, po pitanju religije pušta stvari da idu svojim tokom.

Kineski Božić? Prema izvješću Huruna (kineskog Forbesa), 85 posto bogatih Kineza šalje djecu na studij u SAD, Britaniju i Kanadu - s 275.000 studenata godišnje najbrojniji su među stranim studentima na američkim sveučilištima – pa se poput misionara vraćaju u Kinu donoseći kući duh tog najvećeg kršćanskog duhovnog praznika. Ali gledajući kako zapadnjaci ususret 24. prosinca bezglavo glavinjaju po trgovačkim centrima, oni su ga pretvorili u svoju verziju slavlja. Za njih je Božić ‘izlika za partijanje’, za razliku od ‘duhovnih, ozbiljnih i tradicionalnih’ kineskih festivala. Nije stoga čudo što nakon najpopularnijeg tradicionalnog Proljetnog festivala, među Kinezima od 15 do 45 godina Božić postaje drugi najdraži praznik. Za razliku od zapadnjačkog obiteljskog okupljanja za bogatim stolom, mlađi Kinezi ga proslavljaju u kinima, barovima i karaoke klubovima.

Božić je izlika za kupovinu jer u to doba trgovine obiluju rasprodajama, kaže jedan prodavač iz Guangzhoua. Oponašajući zapadnjački duh Božića, u Guangzhou je 2009. otvorena pošta Djeda Božićnjaka, koja nudi posebne razglednice otisnute na kineskom i šalje darove djeci u udaljene dijelove zemlje, a u Sečuanu se na 13.000 četvornih metara prostora gradi replika finskog sela Djeda Božićnjaka.

A u mjestima poput Shenzhena i Yiwua Božić je cijele godine. Ovog ljeta Shenzhen je narastao na pet milijuna stanovnika, mahom sezonskih radnika u tvornicama jer su morali proizvesti dovoljno elektroničkih igračaka, hit ovogodišnje božićne sezone. U jugoistočnom gradu Yiwu pak proizvodi se 60 posto božićne dekoracije u svijetu. U toj 'radionici Djeda Božićnjaka' romantična ideja o duhovnosti Božića svodi se na grubu realnost: 12 sati rada za 3200 kuna mjesečno u 600 tvornica koje proizvedu tisuće kuglica dnevno za naše boriće.

Božić ipak nije dobrodošao u središnjem dijelu Kine. U provinciji Hebei zabranjena su božićna znamenja i širenje 'vjerske propagande' na javnim mjestima, uključujući škole i gradske trgove. U uputama lokalna vlast brani prodaju božićnih ukrasa i upućuje lokalne organe reda da tijekom božićnih dana osiguraju 'zdravo i uredno okruženje' svojim građanima.