Premda se sam početak novoga ljeta nije mogao mjeriti s onim prošlogodišnjim kad je Ivi Sanaderu propao pokušaj puča u HDZ-u, ipak se ta stranka i usprkos izgubljenim izborima izborila za najviše pažnje u javnosti, koja je željno iščekivala hoće li i kada HDZ postati prva stranka u Hrvatskoj protiv koje je USKOK podignuo optužnicu zbog crnofondovske korupcije, što se i dogodilo 'samo' pet dana nakon premještaja s vlasti u oporbu. Nakon što su cijelu godinu proveli braneći se da ništa nisu znali i da su za sve što je pošlo krivo krivi drugi, sad su pred HDZ-om ipak neka nova iščekivanja, poput onih da doista prođu katarzu i postanu kvalitetna oporba, pri čemu će prvi test biti unutarstranački izbori unutar mjesec i pol dana.

HDZ u očekivanju proključavanja unutarstranačke borbe

Nakon njih bit će jasnije hoće li HDZ konačno krenuti prema putu transformacije iz pokreta u stranku ili će retuđmanizacija obrnuti tijek, a i kakva će biti daljnja sudbina Sanaderove odabranice Jadranke Kosor, kojoj dobar dio 'zajedničarske' vrhuške zamjera promicanje antikorupcijske kampanje zbog koje se HDZ našao kao prvi i najveći ulov u USKOK-ovoj mreži, a brojni su i oni kojima nije sjelo koaliranje sa Željkom Kerumom ni razmještaj na listama za Sabor. U raspletu te priče vidjet će se i je li Kosor, kojoj nije palo na pamet zbog lošeg izbornog rezultata ponuditi naslijeđeni mandat stranci, dovođenjem novih ljudi i njihovim stavljanjem u prvi plan, poput Đure Popijača, Davora Božinovića, Andreja Plenkovića, Domagoja Ivana Miloševića te Martine Banić, a onda i povratkom 'starih' kadrova poput Tomislava Karamarka i Miroslava Tuđmana, uspjela stvoriti bazu doista sebi odanih ljudi ujedno i dovoljnih za prvu pravu pobjedu u stranci. Karamarka se k tome, uz Gordana Jandrokovića i Petra Čobankovića te Miloševića i ipak najizglednijeg Darka Milinovića, spominje kao Kosoričine protukandidate, premda je Vladimir Šeks pokušao okovati lancima takve ambicije ako već neće moći iz pozadine njima upravljati.

Kukuriku (is)planira(o) realizaciju Plana 21 moralno se vertikalizirajući

Dok se u HDZ-u zahuktava unutarstranačka borba raspirena izbornim debaklom, Kukuriku koalicija u koju su se SDP, HNS, IDS i HSU smjestile još sredinom 2009. upravo je ove godine nadmoćnom izbornom pobjedom nad HDZ-om doživjela puni uzlet, premda su mnogi skloni primijetiti da se kite tuđim perjem jer su kao oporba bili poprilično mlaki, a s obzirom na katastrofalnu situaciju, drukčiji se ishod izbora teško i mogao očekivati. Koalicija se naizgled čini snažna, s jasno podijeljenim zadacima i odgovornostima, međutim, na ispunjenju se tek treba dokazati. Dosad je javnost u očekivanju glasa moćnoga peteha, zasad češće bila svjedokom ispada HNS-ovoga šefa Radimira Čačića, koji iščekuje sudski pravorijek zbog prometne nesreće u Mađarskoj, a za njim se, između ostalog, vuku i repovi sukoba interesa.

Glavni tajnik iste stranke Srećko Ferenčak zbog nezakonite prodaje gradskog zemljišta osuđen je nepravomoćno na godinu dana zatvora, a ne treba zaboraviti ni varaždinskog gradonačelnika Gorana Habuša, koji je tek nakon pritiska javnosti zbog toga što je alkoholiziran skrivio nesreću službenim automobilom, maknut s liste za Sabor, dok se o sudbini Čačića i Ferenčaka i dalje samo nagađa što ne ulijeva povjerenje i čini upitnim najavu promjena. Sve su nabrojane stvari važne jer se kampanju zapravo vodilo cijele godine i upravo se Kukuriku predstavljao kao stvarna, a ustvari samo moralna alternativa što može značiti puno i ništa, pa opća i stručna javnost iščekuje realizaciju najavljenih konkretnih poteza

I premda je koalicija često uspjela izbjeći nesadržajna prepucavanja, s druge su strane, ovakvi slučajevi bili još jedan jasan pokazatelj zašto su ranije proljetos tisuće ljudi tijekom Facebook prosvjeda marširali gradom ne samo u namjeri opraštanja s vladom i vladajućom strankom, nego i da bi iskazali mišljenje da ni ostale stranke nisu rješenje. Na tom je valu sličnu tezu nastojao iznijeti i HDZ, a sve se dodatno razbuktalo u sapunici oko anonimnih prijava, gdje je vlast opet bila pod optužbama oporbe da policiju zlupotrebljava u stranačke svrhe što se na kraju nije pokazalo neistinitim.

Deficit unutarstranačke demokracije, a zauzvrat partitokratsko kadroviranje

Premda je ocjena 'svi su oni isti' ipak paušalna i pojednostavljena, pojedine sličnosti, poput deficita unutarstranačke demokracije i partitokratskog kadroviranja, koje se i opet vrlo jasno vidjelo pri postavljanju i razmještanju ljudi na listama za Sabor teško je ignorirati. I nije to boljka samo dvije najveće stranke, ali dobro pokazuje problem, naime, slično Kosor, i šef SDP-a Zoran Milanović odlučio se za neke nove, ali i sebi odane ljude, pri čemu je izvisila stara garda poput Željke Antonović, Antuna Vujića i Davorka Vidovića, čime je eliminirao i disciplinirao moguće i postojeće protivnike. Obračun SDP-a s bivšim stranačkim kolegom i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem, koji nije uspio 'dojahati' do Sabora, baš kao ni ranije do Pantovčaka, zbog čijeg pokušaja je konačno i došlo do razmirica sa strankom, ali ne i SDP-ovog napada na Zagreb, tek bi se trebao dogoditi u idućoj godini nakon godina tolerancije zbog čega se SDP još dugo neće moći riješiti tereta najblaže rečeno 'crne ovce'.

U Savezu za promjene za neke ne vrijedi 'samo mijena stalna jest'

S druge strane, želja za pobjedom bila je snažna pa do puknuća koalicijskoga Saveza za promjene nije došlo ni kad se Ivan Jakovčić, koji je na čelu IDS-a još od 1991. godine, nije mogao strpjeti, pa je, umjesto sMilanovićem, s Kosor bacio potpis na sporazum oko projekta Brijuni Rivijera. Spomenuta je trzavica prošla relativno bezbolno, ali na oprezu, poučena iskustvom, javnost se već tada počela pitati hoće li ova regionalno usmjerena stranka ovaj put u Vladi izdržati do kraja, no Kukuriku koalicija za njih, kao i za HSU, bila je pun pogodak.

Što se SDP-a tiče, ta stranka, imenu usprkos, već dulje vrijeme nije prva na pameti kad se govori o socijaldemokratskoj, nego više liberalnoj opciji i centru, što se dobro vidjelo i u posljednjih godinu dana izbjegavanjem vučenja bilo kojega poteza kojim bi se izgubilo neopredijeljene birače, a kamo li više nego deklarativno stalo na stranu radnika, o čemu ponešto govori i to što sindikati nisu bili pozvani na predstavljanje Plana 21. Za razliku od radnika, umirovljenicima je možda nekakva utjeha HSU, koji se, međutim, nije odlučio uhvatiti u koštac s ministarstvom mirovina i rada. Zanimljivo je i to da iako je bivše vodstvo te stranke bilo prozivano da je bilo kupljeno od HDZ-a, HSU-u i usred navale umirovljeničkih stranki, kao i SDSS-u, za razliku od nekih drugih, nije došlo glave prijašnje koaliranje s HDZ-om, na koje su se naposljetku nasukali HSS i HSLS, dok je HSP zbog staroga griješenja s HDZ-om doživio potpuni potop.

Bez nekih većih ožiljaka zbog blagovanja s HDZ-om na kraju je prošao samo SDSS, kojemu su veće brige stvarale ionako druge stranke koje su pokušale preuzeti primat predstavljanja srpske manjine u Hrvatskoj. Na kraju su dobili manje glasova nego 2007, a godinu su, između ostalog, proveli pokušavajući zajedno s drugim manjincima preokrenuti odluku Ustavnoga suda kojom je ukinuto dvostruko pravo glasa, a zbog kojeg su bili optuživani za političku korupciju s HDZ-om.

Debakl pod skutima tradicije zaogrnut poltronstvom...

HSS, HSP i HSLS, sve nekad velike stranke, doista su potonule duboko, no trojica stranačkih šefova Josip Friščić, Daniel Srb i Darinko Kosor, za razliku od šefice HDZ-a, bar su ponudili ostavke i tako napravili uvod za unutarstranačke izbore, koji će uslijediti iduće godine, a sve u nadi da će se do prvih sljedećih izbora, onih lokalnih 2013, uspjeti okrijepljeni vratiti na političku scenu da bi do sljedećih redovnih ili izvanrednih parlamentarnih izbora zasjali u punom sjaju. Dakako, njihovo propadanje korijene vuče od ranije i HSS-u je slaba utjeha što zahvaljujući jednom cijelom mandatu, oko kojega su krenule i prva glasnija previranja, nije ispao iz Sabora, za razliku od HSP-a, koji ni to više nema, dok HSLS nije parlamentarna stranka još od 2010, a povratak u Sabor nije uspio čak ni preko 'oživljenog' Dražena Budiše. Naime, slično kao i u slučaju HDZ-Tuđman, novo vrijeme i nove snage bile su jače.

Dok je HSS-u presudio gubitak identiteta u bezuvjetnoj suradnji s HDZ-om, koje se Friščić uporno držao ne držeći do reprezentacije pravih seljačkih interesa, HSLS koji se tek prošle godine izvukao iz HDZ-ovog zagrljaja, ni u ovoj godini nije stigao naplatiti promjene za koje se zalagao i krenuo ih provoditi u vlastitoj stranci. Raspadanje po frakcijama koje se vuče još od ranijih godina, čak od 1995, bilo je previše plus teško rješivu etiketu 'trgovačke stranke', pa se današnji HSLS nije se uspio nametnuti, a neki se pribojavaju da bi čak mogao i nestati s političke scene. Međutim, raspadanje gotovo na razinu atoma dogodilo se na desnici gdje je pravaške stranke teško i prebrojiti, a iako je ove godine postojala inicijativa za njihovim ujedinjenjem od tog se nije dogodilo ništa zbog prepreke u obliku Ante Đapića, kojeg su kao Sanaderovog poltrona prozivali ne samo pravaši iz HSP dr. Ante Starčević Ruže Tomašić, nego i ostali bivši HSP-ovci, ali on se tek nakon neumoljivog izbornog poraza dosjetio povući iz aktivnog stranačkog života.

…nasuprot profitera na valu populizma i toleriranja politiziranja ratnog zločina

Ladonja Plinija Cuccurina nije se zasad uspjela nametnuti nasuprot IDS-a, iako je ta stranka bila jedina koja je biračima prepustila odabir kandidata na listi za Sabor, a premda su očekivanja od Hrvatske ekonomske inicijative Ljube Jurčića bila velika, na kraju se ispostavilo da su ipak bila prevelika, dok je Nezavisna lista don Ivana Grubišića postavila temelje za napredak. No, zato se, vrativši pogled još malo unatrag, može reći da je baš nekako u vrijeme proljetnih prosvjeda protiv stranaka, za vrijeme kojih se nije znalo trsi li se jače vlast za njih optužiti oporbu ili se oporba uprla istaknuti da s njima nema veze, prvi jači zalet uhvatio Dragutin Lesar, čiji su laburisti uz HDSSB nakon izbora i najveći profiteri u stranačkoj 2011. godini.

U javnosti prepoznatljivi Lesar, uz praktički nepoznate stranačke kolege uspio je često okarakteriziran kao pučki tribun bez buduće hipoteke (ne)realiziranih obećanja rogoboreći protiv krupnog kapitala pridobiti radničke simpatije te izbornim trijumfom okončati svoju stranačku 2011. godinu. Ista će u dobrom sjećanju ostati HDSSB-u, koji je postigao dvostruko bolji rezultat nego 2007, no mnogi se pitaju što ta regionalna stranka iz Slavonije i Baranje nudi osim pažljivo režiranih saborskih ispada pod budnim okom iz zatvora stranačkoga oca pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Branimira Glavaša, koji na jedvite jade naposljetku nije završio kao nositelj liste, i to nakon što se nebrojeno puta ignoriralo njihovo nepoštivanje pravnog poretka ljubljene 'prve' domovine u koju se istovremeno neumorno zaklinju.

U Hrvatskoj gotovo svatko svoju stranku ima

U Registru stranaka, koji ih trenutno broji više od stotinu, ove se godine upisalo desetak novih stranaka od kojih nijedna nije postigla iole značajniji uspjeh na parlamentarnim izborima, što i ne čudi jer se velika većina stranaka, osim onih parlamentarnih, ionako oglašava samo svake četiri godine kad su izbori i kad je javnost, što se i nedavno opet zorno vidjelo, zahvaljujući besmislenom izbornom zakonodavstvu, prisiljena trpjeti svakakve stvari, a da ono najvažnije na kraju ispadne iz fokusa, baš kao što je to situacija i tijekom godine. Ipak, važno je podsjetiti da bez stranaka nema demokracije i da sustavi bez stranaka nisu demokratski, a stranački sustav, kakav god bio, omogućava funkcioniranje demokracije koju neprestano i iznova valja razvijati kako u društvu i državi, tako i u strankama.