Djedov vozački ispit
'Dok smo učili samo teoretski dio, s nestrpljenjem sam čekao dan kada ću prvi put u životu sjesti za volan automobila. I došao je dan kojeg ću se mnogo više sjećati nego ostalih dana . (...) Sada smo na vožnji, pa ovdje ima sve po malo, dosta ozbiljnosti, a i šale .(...) Katkad prilikom polaska, kada se kvačilo pusti naglije, vozilo poskoči, pa se to i meni dogodilo, te mi kažu: 'Pavle misli da jaši na husarskom konju i hoće preskočiti prepone. Poneki, kad već krene, umjesto signala sirenom, okrene prekidač i zaustavi motor', pisao je mladi Osječanin Pavel Jaša časopisu Saobraćaj ranih pedesetih godina, uzbuđeno prepričavajući dogodovštine iz autoškole u vremenu kada se za auto i vozačku nije govorilo: 'Čuj, moram dići kredit, to je potreba, a ne luksuz.'

Nastanak kategorija
Zagrebačkim ulicama vozilo je pedesetih godina oko 3.500 automobila s laganom tendencijom porasta. Broj posjednika vozačke dozvole, dakle onih koji su prošli proces autoškole, bio je dvostruko veći - 1954. evidencije su registrirale 'čak' 7.493 vozača, među kojima su bile samo 83 žene! Godine 1953. donesen je Pravilnik o vozačima motornih vozila. Novi pravilnik je uzrokovao i minirevoluciju - po prvi puta vozači dobivaju vozačku dozvolu prema točnim kategorijama za koje im se dozvoljava upravljanje. Nastale su tako  A, B, C, D i E kategorija, među kojima je najpopularnija B kategorija dozvoljavala upravljanje osobnim automobilima i teretnjacima do tri tone nosivosti te traktorima i kolicima težine do 750 kg, što se zapravo, uz manje modifikacije, zadržalo do danas.

Kraj fućkanja
U isto vrijeme ministar saobraćaja FNRJ donosi Uputstvo o obliku, izradi i postavljanju međunarodnih saobraćajnih znakova na javnim putovima i ulicama, što donosi velik broj do tada nepoznatih oznaka - broj znakova zabrane sa 14 raste na 21, znakova obavijesti s pet na 15, a znakova opasnosti sa sedam na čak 28! Kroz 1953. godinu sve veće sredine Jugoslavije dočekala je još jedna novost - dotadašnje pravilo o označavanju skretanja na raskršću zvučnim signalom zamijenila je upravo zabrana bučnog trubljenja, a na sredine raskršća smještaju se 'saobraćajni milicionari' s uniformom označenom raširenim krilima spojenima kotačem u čijoj sredini je crvena zvijezda petokraka.

Plaćeno ili besplatno
Plaćanje vozačkog ispita u ranom komunističkom društvu izazivalo je velike dileme. Poprilično bučni bili su zastupnici 'amaterizma' s tvrdnjama da polaganje treba biti besplatno i subvencionirano, no opovrgavala ih je praksa u kojoj su se vršili razni oblici naplate, među kojim je jedan iz Rijeke izazvao pravu debatu. Naime, lokalno auto-moto društvo vršilo je naplatu koja je izazvala javnu reakciju čelnika Auto-moto saveza Hrvatske koji razočarano zaključuje da su riječke kolege prepustile u podzakup autoškolu svome nastavniku kojem su polaznici u slučaju polaganja ispita plaćali 4.500 dinara, a u slučaju neuspjeha 3.500 dinara.
Usprkos slabom prometu na ulicama, prolaznost na samom ispitu nije bila jednostavna - vrućeg zagrebačkog kolovoza 1954. prijavljuju se na ispit 102 kandidata, od kojih ga s uspjehom polože njih 58, dok svi ostali padaju! Jedan od najfrekventnijih i najizazovnijih zadataka teorijskih ispita bila su, kao i danas, raskrižja, samo s jednom 'malom' razlikom. Trik pitanje je bila procjena prednosti mehaničke naprave i - zaprežnih kola! Konflikt dva svijeta nije ostajao samo na papiru -  sudari sa zaprežnim kolima bili su jedan od najčešćih oblika prometnih nesreća uzroke kojih se je nalazilo u alkoholu, ali i u nečemu danas poprilično nevjerojatnom - neispravnim kočnicama! Bar malo utjehe za Toyotu.