Znate li da je populacijskoj eksploziji u Kini doprinio kukuruz i krumpir? Jeste li znali da je Sjedinjene Američke Države na nekadašnji Sjever i Jug podijelio malarični komarac? Znate li da je guano, ptičji izmet iz Perua, nahranio gladnu Europu koja ga je u 19. stoljeću uvezla u današnjoj vrijednosti od 15 milijardi eura?

Ovakvo tumačenje povijesti u sudaru Starog i Novog svijeta zasigurno je vrlo pojednostavljeno i ne može se svesti samo na to, ali neki od tih odgovora mogu se naći u knjizi Charlesa C. Manna '1493: Uncovering the New World Columbus Created' (1493: Otkriće novog svijeta koji je kreirao Kolumbo), u kojoj autor na sasvim drukčiji način no do sada istražuje što se dogodilo u ekološkom, biološkom, ekonomskom, pa i političkom pogledu kada se Novi svijet susreo sa Starim. Analizirajući najnovija istraživanja ekologa, antropologa, arheologa i povjesničara, Mann pokazuje kako je ekološka i ekonomska razmjena potaknula rast Europe, ekološki devastirala Kinu, potresla Afriku i puna dva stoljeća učinila Ciudad de México središtem svijeta, otkrivajući u tome klicu današnjih političkih sporova, od problema s imigracijom do trgovinske politike i kulturnih ratova.

Globalizacija nije započela multinacionalnim kompanijama

Nijedna osoba u povijesti nije tako radikalno promijenila svijet kao Kristofor Kolumbo, kaže Mann. Njegovom povijesnom plovidbom započela je era globalne trgovine, superkontinent Pangea raspao se prije 150 milijuna godina, a ujedinio treptajem oka, piše Mann. U svojoj knjizi ovaj američki novinar specijaliziran za znanost (pisao je za The New York Times, Washington post, Smithsonian, Fortune, Wanity Fair, Technology Review) i autor četiri knjige dokazuje učinke onoga što istraživači nazivaju 'kolumbijanskom razmjenom', zbog koje danas rajčice rastu u Italiji, naranče na Floridi, čili papričice na Tajlandu, a čokolada se proizvodi u Švicarskoj.

Knjiga je na američkom tržištu izašla prije dvije godine, a sada je stigla na njemačko i neka druga europska tržišta, putujući preko Atlantika 1492. dulje nego Kolumbovi Nina, Pinta i Santa Maria. Dok ona počinje godinom nakon Kolumbova dolaska, Mannova prethodna – '1491: Nova otkrića o Sjevernoj i Južnoj Americi prije Kolumba' – istražuje povijest Novoga svijeta prije dolaska Europljana.

Kinu je promijenio američki krumpir

Globalizacija nije započela multinacionalnim kompanijama, svjetskim tržištem ni novim komunikacijama, nego kavom, srebrom, gumom i duhanom. Prema Mannu, noviju povijest nisu iznjedrili ni kraljevi ni generali, nego krumpir, duhan i zarazne bolesti. Prije Nine, Pinte i Santa Marije, Amerika je bila nepoznata ostatku svijeta, ali ni Kina i Europa se nisu poznavale, tim više što su Kinezi držali da im Europljani nemaju što ponuditi.

Ali stoljeće kasnije postkolumbijski globus izgledao je sasvim drukčije. Kinezi su se pomamili za srebrom koje su im španjolske galije dovozile iz južnoameričkih i afričkih rudnika, a španjolski trgovci zauzvrat kupovali kinesku svilu i porculan preko meksičkih prekupaca, dok je elita u Madridu i Manili (španjolskoj trgovačkoj postaji na putu za Daleki istok) pućkala duhan uvezen iz Amerike.

U vrijeme dinastije Ming srebro iz Anda postalo je glavna kineska valuta, Španjolci su im iskrcavali čisti novac, ali više od novca, Kinu je promijenio američki krumpir, kukuruz i slatki krumpir (batat). Obilno su rasli tamo gdje nije uspijevala riža, a takvih jalovih i brdovitih nenaseljenih područja bio je pun jug i zapad golemog carstva. Kad je počela uspijevati hrana, došli su ratari, a na plodnoj zemlji i ljudi su bivali plodniji, sve do milijardu i tristo milijuna Kineza kojima je to i danas znatan dio prehrane. Ali agrikulturna revolucija imala je i lošu stranu. Zbog novih obradivih površina pali su milijuni hektara šuma, odroni su postali svakodnevica, a područja uz Jangce i Žutu rijeku svake su godine izložena masovnim poplavama. I još nešto: što je više srebra stizalo sa španjolskih brodova, više je gubilo vrijednost, a rezultat je bila inflacija, porezna kriza, nemiri i kolaps režima – Ming dinastiju zamijenila je dinastija Qing.

Uloga malarije u Američkom građanskom ratu

Mann, dakako, ne može zaobići priču o američkom ropstvu. Uvozeći afričke robove na plantaže duhana u Virdžiniji, kolonisti nisu znali da uvoze malariju. Robovi su na nju bili otporni, ali bijelci nisu, što je – piše Mann – imalo dalekosežne političke posljedice. Na hladnom Sjeveru nepovoljnom za razvoj malarije europski su doseljenici bili alternativa afričkim robovima, dok su na farmama pamuka i duhana vrućega Juga mogli preživjeti samo otporni Afrikanci, te je malarija time zacementirala ropski sistem američkog Juga. Mann ne spori da bi ropstva bilo i bez malarije, ali analizirajući mapu raširenosti ove bolesti u SAD-u, iznenadila ga je činjenica da se granica proteže točno uz tzv. Mason-Dixon liniju duž koje je 1861. izbio građanski rat između robovskog Juga i vojske Unije sa Sjevera.

Može li se suvremena civilizacija zamisliti bez gume iz Južne Amerike? Što su kaučukovca više dovozili u Europu, to je bio traženiji, sve dok ga iznenada u 19. stoljeću nije desetkovala gljivična bolest. Opustjele su plantaže Brazila, Venezuele i Surinama i stotine tisuća ljudi ostalo bez posla, ali zahvaljujući britancu Henryju Wickhamu – junaku kolumbijanske razmjene, kako ga naziva Mann u svojoj knjizi – koji je prošvercao sjeme brazilskog kaučukovca, Tajland, Malezija i Indonezija su postale svjetske sile u proizvodnji te sirovine.

Svijet se tako stubokom mijenjao, a kako lako može doći do mijene, Mann je, kaže, postao svjestan tijekom jednog od svojih istraživačkih putovanja, stojeći na azijskoj plantaži kaučukovca u gumenim čizmama. Onima istim kojima je nekoliko mjeseci ranije gazio brazilskim šumama.

'Što ako se na njih prilijepila koja gljivična spora?' pita Charles Mann pa zaključuje: 'U tom slučaju kolumbijanska razmjena će zatvoriti krug, a svijet će dobiti novi problem.'