Riječ je o rekonstrukciji bitke kojom je dokrajčena znamenita Seljačka buna pod vodstvom Matije Gupca, što se, kako povijesni izvori bilježe, zbila kod Stubičkih Toplica 9. veljače 1573. Tog dana plemićka vojska (koja je prethodno na drugim fontovima porazila pravde žedne pobunjenike) pod vodstvom Gašpara Alapića napala je zadnje seljačke odrede. Iako su pobunjenici bili loše naoružani i bez konjice, pružili su u odlučnoj bitki tako žestok otpor da se nije znalo tko će pobijediti sve dok feudalnoj vojsci nije stigla pomoć.

Tako zbori magistra vitae, a na toj povijesnoj potki Družba vitezova zlatnoga kaleža i Turistička zajednica Donje i Gornje Stubice uprizoruju prikaz velikog okršaja, za koji su već u nekoliko navrata dobili priznanja stručne turističke javnosti. Najsvježije je dodijeljeno u studenom 2015. na poslovnoj turističkoj burzi PUT. Nagrada SIMPLY THE BEST dodjeljuje se za inventivnost i kreativnost u turizmu i doprinos razvoju turističke ponude lokalne zajednice, a puntari iz Stubice dobili su je u kategoriji 'Manifestacije i događanja - prikaz povijesnih događanja, legenda i priča'.

Put do priznanja nije bio ni jednostavan ni brz, iza njega stoji velik entuzijazam domaćeg svijeta, ljudi koji čitave godine žive paralelnim životom – onim iz aktualnog vremena u kojem će se uskoro 2015. pretvoriti u 2016. i onim iz zamrznutog vremeplova u kojem je uvijek Anno Domini 1573.

U prvom sudionici prikaza bitke funkcioniraju u svim složenim ulogama i obvezama koje sadašnjica traži od njih, u drugom su vitezovi i puntari, plaćenici i kmetovi, ljuti neprijatelji sučeljeni u velikoj borbi za pravdu i pravicu.

Tako je Ivan Štefek u prvoj varijanti zaposlenik Parka prirode Medvednica i predsjednik Udruge vitezova zlatnoga kaleža, a u drugoj – Ilija Gregurić, desna ruka Matije Gupca i glavni vojni zapovjednik u Seljačkoj buni. Ivan glumi krajišnika koji je zbog sudjelovanja u ratovima s Turcima i dvostrukog uspješnog bijega iz njihova zarobljeništva nosio nadimak Prebeg (Pribeg), a onda se skrasio u Zagorju i u domaćem vlastodršcu Franji Tahyju našao goreg neprijatelja od svih elitnih otomanskih postrojbi.

Što to ima u priči o 'karvi, toj slanoj kmetskoj stubičanskoj karvi', kako o bitki u 'Baladama Petrice Kerempuha' pjeva Krleža, da više od pola milenija kasnije uskuha krv Ivana Štefeka? I njegovih četrdesetak vitezova pajdaša koji u redovnim životima djeluju kao konobari, policajci, grobari, konobari, restauratori, kamermani, studenti, građani velikog hrvatskog feuda.

'Sve je počelo još 2002., kada je Grad Donja Stubica s općinama Gornja Stubica i Stubičke Toplice, a u realizaciji Muzeja seljačkih buna, odlučio napraviti prikaz Seljačke bune. To se odvijalo dvije godine i onda se ugasilo', priča Ivan, a u to doba sudjelovao je kao statist.

Svi ti oklopi, buzdovani, sablje nasuprot seljačkih vila i sjekira toliko su dojmili njega i društvo da su počeli sudjelovati na viteškom turniru koji se održavao u Gornjoj Stubici kod Muzeja seljačkih buna. Zajednički nastupi su podrazumijevali neki tip organizacije pa je društvo u prosincu 2004. osnovalo udrugu s nazivom Družba vitezova zlatnoga kaleža Donja Stubica

'Bili smo prvi i jedini u Hrvatskoj, a cilj nam je bio prikazati život u srednjem vijeku. Što se tiče uzora, nas je nadahnula češka skupina Markus M, koja je redovito nastupala na viteškom turniru u Gornjoj Stubici. Od njih smo počeli nabavljati opremu i tako obogaćivali svoj nastup. Danas udruga broji četrdeset članova u podskupinama: Družba vitezova prikazuje viteške borbe ognjem i mačem, Tahyjevi puškari prikazuju pucanje srednjovjekovnim vatrenim oružjem, a imamo još Gupčeve streličare s preciznim i zapaljivim strijelama te kmetsku logistiku bez koje ne bismo izdržali sve te napore. Održavamo brojne pripreme i radionice, poput bacanja buzdovana, bodeža i sjekira, a jedna od najinteresantnijih je streličarenje. Posjedujemo i rekonstruirane sprave za mučenje iz onog doba, a tek kad njih vidite, možete naslutiti s koliko je okrutnosti, boli i patnje bio obilježen život potlačenih u to doba', kaže Ivan.

Nakon višegodišnjih nastupa i organiziranja viteških turnira diljem Hrvatske u udruzi su poželjeli i sami imati svoj viteški turnir, što im je pošlo za rukom 2009., povodom 800 godina spominjanja imena Stubica.

'Uz pomoć Grada Donja Stubica, a u suradnji s Muzejom seljačkih buna, predložili smo da se ponovi prikaz bitke', priča Ivan. Osmislili su projekt koji je trajao puna tri tjedna (točnije tri vikenda). Riječ je o - na neki način - dramaturškim dionicama Seljačke bune: prvi čin odnosi se na 'Puntanje kmetov' u rodnom mjestu Matije Gupca, Hižakovcu, slijedi potom 'Napad na Tahyjev dvorac' u Muzeju seljačkih buna i potom finale 'Bitka kod Stubice' na Majsecovom mlinu u Donjoj Stubici, na kojem se i danas održava prikaz bitke. Nakon premijere bitka se odigravala svake godine, a ove se spremaju na sedmu organizaciju manifestacije čije je službeno ime 'Seljačka buna 1573 – Bitka kod Stubice'. U odnosu na prauprizorenje iz 2009. scenarij je neznatno skraćen: prvi vikend u veljači rezerviran je za 'Puntanje kmetov' u Hižakovcu i kod Gupčeve lipe u Gornjoj Stubici, a drugi vikend u veljači vrijeme je za 'Bitku kod Stubice', kojoj je pridodan srednjovjekovni sajam u centru Donje Stubice.

Da je organizacija bitke jednostavna stvar, ne bi postojale vojne akademije. Kako su srednjovjekovnu bitku rekonstruirali stubički vitezovi? Imali su doduše neke predloške, primjerice slavnu Generalićevu sliku i film Vatroslava Mimice. No oni su htjeli potpuni 3D doživljaj.

'Nismo baš bili amateri, a vodili su nas restauratori u Muzeju seljačkih buna: Zlatko Mirt Medo IV, koji je onda bio i dopredsjednik udruge, i Tomislav Drempetić Hrčić, predsjednik udruge. Većinu vojnih kostima i oružja uspjeli smo pribaviti sami, a za kmetsku vojsku bilo je potrebno izraditi oko 50 kostima i oružja. No bitka podrazumijeva i stvarno kretanje i srazove. Kako uvježbati grupu? Najprije smo opremili vojsku od oko 50 statista iz lokalnih krajeva i uvježbavali ih u borbi nekoliko vikenda prije prikaza. Plemićku odjeću posudili smo u Muzeju seljačkih buna, a to je originalna odjeća iz filma 'Seljačka buna' iz 1975. režisera Vatroslava Mimice', kaže Ivan i dodaje - tako vam je bilo na početku jer je danas situacija malo drukčija.

'U bitki je najmanje statista, pao je interes mlađih da se uključe u pripreme, tako da imamo samo jednu generalnu probu i to vikendom koji prethodi događaju. Sve gostujuće udruge imaju mačevaoce, puškare i streličare... Oni znaju svoj posao, znaju scenarij i surađuju u ostvarivanjima naših zamisli. Jasno, sve likove glumi domaća ekipa, Zlatko Mirt Medo IV je Matija Gubec, Zdravko Grabušić je Franjo Tahy, a ja Ilija Gregurić. U te dane svi se vežu uz lik koji glume na svoj način. Grabušić već osmu godinu zaredom pušta bradu, Medo je oduvijek izgledao kao Gubec, tako da uopće nije bilo razmišljanja o tome koja će biti njegova uloga, a ja, kao vođa projekta i predsjednik udruge, moram to biti i na bojnom polju kao prvi vojskovođa uz Matiju Gupca, Ilija Gregurić', iznosi Ivan.

Dodaje kako scenarij nije nikakva igra, a riječ je o želji da se što realnije prikažu taktike ratovanja u to vrijeme.

'Na bojnom polju sudjeluje više rodova vojski i to pješadija s kratkim i dugim oružjem (mačevi, buzdovani, koplja, helebarde), puškari s vatrenim oružjem (topovi, puške kukače i arkebuze), streličari s lukom i strijelom i samostrelom te kmetska vojska s prekovanim oruđem u oružje (vilama, kosirima, sjekirama)', objašnjava nam i napominje da u prvom prikazu 2009. nisu sudjelovale ostale udruge iz Hrvatske. Danas je to ne samo svehrvatski, nego i međunarodni događaj, jer sudjeluju udruge iz još tri europske države: Mađarske, Slovačke i Slovenije.

Do susreta s Ivanom nije mi na pamet padalo to koliko vitezova i zanesenjaka ima u Hrvatskoj. Samo čitanje njihovih imena već je doživljaj za sebe: Red Vitezova Ružice grada iz Orahovice, Vitezovi Zelingradski iz Sv. Ivana Zeline, Dubovački streličari iz Karlovca, Aureus Unicornis iz Zagreba, Red Čuvara grada Zagreba iz Zagreba, Red Srebrnog zmaja iz Zagreba, Kliški uskoci iz Klisa, Vitezovi Vranski iz Pakoštana, Udruga Sv. Juraj iz Đurđevca, Red Sv. Nikole iz Varaždina, Kuburaško društvo grof Kulmer iz Zaboka, KUD Matija Gubec iz Gornje Stubice, KUD Stubica iz Donje Stubice, Tahyjevi puškari iz Donje Stubice, Družba vitezova zlatnoga kaleža iz Donje Stubice... Kad oni nagrnu na bojno polje, a okruže ih statisti, potpuno mi je jasno zašto posjetitelji u trenu zaborave da je 'sve to samo igra'.

'Bitka ima u sebi neku posebnu čaroliju koja ovlada i nama koji imamo iskustva. Je li to zbog borbe za pravicu i jednakost, a pravice nikad dosta, ne znam, ali energija koja se oslobađa i koja osvaja gledatelje ne da se lako opisati. To morate osjetiti. Publiku najviše razveseli kada promijenimo povijest pa pobijedi kmetska vojska na čelu s Matijom Gupcem i zarobi Franju Tahyja. Zato smo prošle godine odlučili prikazati napad na Tahyjev dvorac i jednu od pobjeda kmetske vojske. Jer kmetska vojska nipošto nije bila slaba, zapravo dobivala je bitke, ali je na kraju izgubila rat i bila poražena u završnoj bitki kod Stubice raznim spletkama i izdajama, ali je i bila nadjačana vatrenim oružjem koje je zapravo presudilo', obuzima Ivana puntarski duh.

'Posebno upečatljiv dio bitke je sam kraj, kada feudalna vojska pobije sve kmetove, svi leže po bojnom polju u krvi, a Tahyjevi puškari zarobljavaju Matiju Gupca s kmetskim vojskovođama Pasancem, Kupinićem i Gregurićem, koji uspijeva pobjeći i dok trči uzvikuje 'Buna traje, buna traje!!!', dajući do znanja Franji Tahyju i njemu sličnima da još uvijek ima nade i onih koji su spremni opet dići bunu i boriti se do zadnje kaplje kmetske krvi', kaže Ivan.

Svaka bitka je po sebi unikat, Vitezovi zlatnoga kaleža svake godine ubace neki novi detalj, a što će biti ove godine, drže to - poslovnom tajnom.

'Publika može očekivati velik spektakl od bitke u kojoj sudjeluje 150 ljudi, a i bogat sadržaj manifestacije prije bitke na Trgu Jure Stubičanca i poslije bitke na Majsecovom mlinu, gdje oni koji prežive (a prežive svi!) mogu s kmetima i vitezovima uživati u after buna partyju. Svakako predlažemo posjetiteljima da dođu ranije zbog parkirnih mjesta ili direktno iz Zagreba posebnom željezničkom linijom, tj. Kmetskim cugom', prelazi Ivan s ratničkih na turističke teme.

Svake godine sve je više sudionika, sadržaja i posjetitelja, a 2015. bilo ih je preko 3.000. Važno je i to što se Seljačka buna zbiva u zimskom periodu, kad na vanjskim prostorima nema događanja pa je neka vrst reanimacije sezone. Ivan vidi Seljačku bunu i šire od sadašnjih granica, u nekoj vrsti turističkog izvoza.

'Gupčeva buna bila je hrvatsko-slovenska i velik je interes za bitku i u Sloveniji, u Kočevju, pa ćemo najvjerojatnije sljedećih godina obuhvatiti organizacijom i taj kraj te ga uklopiti u Seljačku bunu. Mislim da je to i prilika da TZ pokuša realizirati projekte na temelju te suradnje i povući sredstva iz fondova EU-a', najavljuje Ivan.

A na bonus pitanje, pomisli li kad što bi mu rekao Matija Gubec da ga kojim slučajem sretne, kao iz topa odgovara: 'A kaj bi mi rekel!? Isto ono kaj je i prije govorio - 'brati glave skupa, glave skupa'.'