Poslijeratnu Jugoslaviju, osim radnih akcija i direktnog sukoba sa Staljinom obilježio je proces koji zasigurno ima najznačajnije posljedice i na naše današnje živote - urbanizacija. Ilustracije radi recimo da je broj stanovnika Rijeke između 1953. do 1961. godine porastao za 34,1 %, a Zadra do famozne 1971. godine - čak 167 %! Nizovi betonskih zgrada, asfalta, kvartovskih zidića (...) bili su preduvjetom formiranja cjelokupne moderne urbane kulture, kojom se i danas volimo krasiti s obzirom da pojam sa sobom nosi osjećaj suvremenosti i progresa. 

Fenomene urbanosti tj. subkulturne i kontrakulturne skupine poput u uvodnim citatima spomenutih "teddy boysa", "beatnika" ili "modsa" (...) u Jugoslaviji kasnih 50-ih i ranih 60-ih ne možemo jednostavno identificirati kao u SAD-u i UK-u, ali možemo prepoznati obrise transformiranja kulture mladih i diferenciranje u specifične društvene skupine. Uostalom, slično kao "zapadne" zemlje i naši krajevi ulaze u eru konzumerizma i pojačane uloge pop kulture na odrastanje dok paralelno s tim stasa i generacija manje opterećena ideologijom i strahotama rata

Plesnjaci za "huligane"

"I mrzio je Flor bijelu gradsku djecu, nepomućene gradske frajere, koji su uvijek imali novca za kino i izlete, koji su bili puni doživljaja sa ženama, koji su tako često slijetali na piće, gramofonizirani, magnetofonizirani, motorizirani, modernizirani, modnizirani, evropeizirani," zapisao je Alojz Majetić 1963. godine u jednom od pionirskih djela domaće "proze u trapericama" i od organa vlasti progonjenom romanu "Čangi". U jednoj rečenici prema urbanim mladićima negativno nastrojenog "brigadira" snažno je sažeta suština promjena koje su pogađale mladiće - život s glazbom, curama, pićem i modom u prvom planu. "Kada markiram idem u kavanu ili omladinski klub" odgovorio je tih godina na pitanje o bijegu iz škole godina jedan od ispitanika.

Već se od ranih pedesetih, dok je ozbiljnu politiku i "odrasle" zanimao šokantan sukob sa SSSR-om, pokazivala jezgra mentaliteta nove generacije. Naime, glazbene su škole nakon u kinima prikazanog "Mladića s trubom" iz 1950. godine, s pričom o improvizaciji sklonom trubaču na putu prema alkoholizmu, bile pretrpane klincima željnih kušanja čari jazza kojeg se npr. u Britaniji direktno povezuje s "mod" subkulturom. 

Biografija jazzista Ladislava Fidrija je tipična za vrijeme - godine 1956. s obitelji se doseljava u Zagreb gdje završava srednju glazbenu školu i Akademiju, ali iskustvo stječe na opće raširenim "plesnjacima" gdje se svirao energičan swing protkan jazzom. "Je li nova zabava koju upražnjavaju pojedini omladinci kao amatersku i vulgarnu inačicu džeza ujedno i stimulans za delikventno ponašanje?", pitao se 1959. godine u izvješću Tanjug.

Osim "jazz" bendova pojavljuju se i prvi "juke-box" aparati - u Šibeniku ga 1959. godine izrađuju sami omladinci, te ga stavljaju u klub na Poljani privlačeći čak i posjetitelje iz Zadra i Splita! Živjelo se uz radio na kojem je zagrebačka postaja godinu dana ranije krenula sa svakodnevnom emisijom "Po vašem izboru" kroz koju se moglo čuti i npr. nove uspješnice zavodljivog twist ritma, a već je tada uz munjevitu tendenciju rasta prodavano pola milijuna gramofonskih ploča. 

Ne čudi stoga što je početkom šezdesetih došlo do eksplozije "električara", kako su se nazivali bendovi koji su električnu gitaru stavili u prvi plan. Nakon 1962. godine gotovo svaki kvart, škola, mjesna zajednica (...) imala je svoj VIS. Na pitanje kako se provodi subota i nedjelja izvjesni četrnaestogodišnji Faruk Midžić iz Bihaća odgovara: "U mom mjestu postoji mnogo dobrih VIS-ova. Zato nedjeljom dolazi u obzir ples, na plesnim matinejama sviraju Dječaci s Une - veoma sam zadovoljan njihovom muzikom. A zaista volim ples, igru, Bitlse, i to luđački."

"Zna Vera što vrijedi Lambretta"

Film "Igre na skelama" kritika i publika su pokopale odmah nakon premijere 1961. godine smatrajući ga blijedom kopijom "Varalica" Marcel Carnéa sa slikom kojoj ne odgovara realnost "naše omladine". Bez obzira da li je to samo projicirana i željena vizija ostaje činjenica da je u kontekstu govora o transformiranju kulture mladih riječ o jednom od najljepših dokumenta vremena. 

Skupina moderno obučenih mladića dane provode potucajući se po asfaltu ganjajući djevojke i tražeći uzbuđenje, odlaskom na plesove subotom, alkoholiziranjem, slušanjem muzike s prijenosnih gramofona, sitnim vandalizmima koji izazivaju i miliciju (!), a čak je uočljiv suptilan podrugljiv odnosom prema NOB-u! Govor "škvadre" je prepun uličnih žargonizama - koriste se riječi "čaga", "ne šizi"... Prisutna je snažna predodžba pravog frajera, pa tako Vera ima dečka koji ju vozi skuterom (također omiljeno vozilo pripadnika "modsa"), a prijateljice zajedljivo komentiraju "zna Vera što vrijedi Lambretta."!

Slično žive i nešto stariji junaci Šoljanovih Izdajica iz 1961. godine: "Gotovo nikad nismo bili trijezni i vrlo smo malo spavali. Dolazili smo kući poslije dva sata... Neprestano pijanstvo posve nas je izmorilo, vino nam se gadilo, a besmisleni i afektirani razgovori sa umjetničkim tipovima temeljito su se otrcali". Savjeti mode za mlade govorili su: "sportski, ali elegantni, to je već nekoliko godina glavna značajka mode za mlade. 

Meke cipele tupog vrha, sportski krojene, ali ne suviše uske prugaste hlače s koso urezanim džepovima i svijetla majica s visokim ovratnikom." Ono što Jugoslaveni zbog nižeg standarda nisu imali bili su skupi odjevni predmeti s obzirom da se uglavnom nosila odjeća stvorena od lokalnog krojača, majke ili pokoji "brand" iz domaćih tvornica. Tenisač Bora Jovanović s ponosom je tada isticao da se iz Engleske vratio s izuzetnom Fred Perry kolekcijom odjeće!

Frizura kao pedagoški problem

Konačan korak u transformaciji jugoslavenskih mladića uslijedio je sredinom šezdesetih kada opći standard postaju "Beatlesi" i "rock" kultura - spomenutu elegantnu "casual" modu prvih frajera mijenjaju izlizane traperice i duža kosa. Zanimljivo, duga kosa postala je prvorazredan problem o kojem se raspravljalo u školama i roditeljskom domu, a ljubitelje takvog imidža se bez problema javno nazivalo "huliganima". Uzrujani sedamnaestogodišnji Boris Matak piše 1966. godine pismo Plavom vjesniku: "Smeta me i vrijeđa da mene i moje vršnjake, samo zato što nosimo traperice i malo dužu kosu, netko naziva huliganima. 

Bolje da mi sami govorimo nego da drugi tumače nešto što dovoljno ne poznaju, zar ne?" Jedan dugokosi omladinac čak se je uputio prema SKJ-u samo da bi vidio smije li se učlaniti! U obranu nove kulture upustio se i glumac u usponu Relja Bašić. "Da. mislim da u tome nema ništa loše i da je to vrlo praktično, Duga kosa, ako hoćete, vratila je muškarcima svu onu izgubljenu romantiku.", rekao je Relja osjećajući promjene koje su zauvijek promijenile odrastanje na našim prostorima.