Grad Trogir osnovan je u 3. stoljeću prije Krista. Seljačka buna zbila se Anno Domini 1573. Ruđer Bošković je rođen u Dubrovniku ljeta Gospodnjega 1711.

Svaki naš datum bilježi se prije i poslije Kristova rođenja, a Anno Domini, skraćeno A. D. ili – za nevjernike - 'prije nove ere' (p.n.e.) oznaka je pod kojom su se brojile ili broje godine u julijanskom i gregorijanskom kalendaru. Riječ je, naravno, o općepoznatoj činjenici.

No, kada je rođen Krist? Uvriježilo se popularno vjerovanje da je to bilo nulte godine, što je, ruku na srce, logično. Ali nije. Sustav anno domini u šestom stoljeću razradio je redovnik Dionizije Mali, proglasivši vrijeme Isusova rođenja godinom prvom, zbog čega je prva godina poslije Krista slijedila odmah nakon prve godine prije Krista - znači, bez nulte. Iako su današnji znanstvenici skloni vjerovanju da je povijesni Isus došao na svijet negdje između 7. i 4. godine p.n.e, nulta godina ostala je kao jedna je od onih povijesnih zabluda koje uzimamo zdravo za gotovo i doživljavamo kao važeću istinu, iako činjenice govore nešto drugo.

Mnoge povijesne 'činjenice' nisu ništa doli legende, tvrdoglavo ukorijenjene u svijesti kao opće prihvaćene istine, piše Harald Wiederschein u njemačkom tjedniku Focus. Tko još ne zna za krvave gladijatorske igre u starome Rimu, kada je svjetina u areni klicala pobjedniku, a imperator podignutim palcem (život) ili spuštenim (smrt) određivao sudbinu poraženog borca? Vidjeli ste to i u filmskom spektaklu 'Gladijator' Ridleyja Scotta. Krivo! Povjesničari tvrde da je najvjerojatnije bilo obrnuto: palac gore kao simbol mača, značilo je 'ubij!', a palac prislonjen o dlan ili stisnut u šaci (današnja 'figa' ) - pomilovanje.

U 'Ben Huru' izraelski princ Juda (Charlton Heston) kao kažnjenik, vezan lancima, godinama vesla na starorimskim ratnim galijama. Povijesno neistinito, jer stari Rimljani na ratnim galijama nisu zapošljavali niti kažnjenike, niti robove, nego snažne, profesionalne plaćenike, budući da - objašnjava Focus - nije bilo lako upravljati uskim brodovima, a dobrim plaćama izbjegavali su pobune. U Europi su tek u 15. stoljeću izdajnike i ubojice osuđivali na kaznu doživotnog veslanja na galijama, a otkupljivale su ih velike pomorske sile poput Venecije i Genove za potrebe ratnih brodova.

Na nogometnim i hokejaškim utakmicama skandinavski navijači danas ponosno nose šljemove s rogovima, simbol vikinških ratnika, iako ni jedan arheološki nalaz nije potvrdio da su stari Vikinzi time doista štitili glave. Rogove im je tek mnogo kasnije nabio Nijemac Richard Wagner u maratonskoj tetralogiji 'Prsten Nibelunga', potom Amerikanac Dik Browne u megapopularnom stripu 'Hogar strašni' objavljivanom u 1.900 novina u 50 zemalja i na 13 jezika, pa su ih na koncu i sami Skandinavci prigrlili kao svoju novokomponiranu povijesnu istinu.

Wagnerovu glazbu obožavao je i sponzorirao bavarski kralj Ludwig II, pa je prilikom prve cjelovite izvedbe 'Prstena' u Bayreuthu 1876. čak donirao svog omiljenog konja Cocottea da na pozornici bude pri ruci valkiri Brunhildi, koju je pjevala čuvena sopranistica Amalie Materna s neizostavnim šljemom s krilcima.

Sam 'ludi bavarski kralj', kako su zvali Ludwiga II, ostao je do danas luda žrtva mitova. Optuživali su ga da je zbog izgradnje bajkovitog dvorca Neuschwanstein podno bavarskih Alpa, državnu blagajnu doveo do kolapsa, iako je potrošio samo deset posto više od planiranog proračuna (što bi naši današnji političari dali za takvu skromnu rastrošnost?). Uživao je u bizarnim druženjima s dvorskim konjušarima i ekscentričnim noćnim terevenkama s naočitim vojnicima, što ga je stajalo dijagnoze o mentalnoj bolesti i krune, ali novo istraživanje o kojemu ovih dana piše Der Spiegel dokazuje da čovjek koji je uredno obavljao kraljevske dužnosti i godišnje pregledao 800 dokumenata vezanih samo za domaće bavarske poslove, nije mogao biti lud. Pa ipak, njegovi dvorci i njegovo upitno ludilo pretvoreni su u unosan bavarski turistički brend, koji godišnje privlači milijune posjetitelja.

Važi priča kako je nobelovac Albert Einstein bio loš učenik, samo zato što su neke činjenice iz znanstvenikova života njegovi biografi krivo protumačili, kao onu da je zbog problema u gimnaziji napustio München i školu završio u Italiji, a ne da se morao seliti zbog ekonomskih problema roditelja. Amerikanci su pak od Charlesa Lindberga stvorili mit o prvom čovjeku koji je 1927. preletio Atlantik na relaciji New York – Pariz. Prvi su ocean ipak preletjeli dvojica Britanaca osam godina ranije, pilot John Alcock i navigator Whitten Brown, no superstar Lindberg je do danas ostao nacionalni junak.

Još vrijedi teorija o Titaniku, da je jurio u katastrofu zbog osvajanja 'Blue Ribanda', prestižnog priznanja putničkom brodu koji u rekordnom vremenu prijeđe Atlantik, iako je prednost Titanika trebala poglavito biti raskošna udobnost. U stvarnosti priznanje je pripalo 'Mauritaniji', brodu konkurentskog Cunard Linea, koji je do Novog svijeta mogao stići za samo pet dana. Ali Titanikova tragedija, kao i ona, primjerice, predsjednika J.F. Kennedyja, još i danas rađa nove teorije i mitove, bez obzira na to što su prošla desetljeća od potonuća ili atentata.

Tvrdnja da je Hitler izgradio prvi njemački autoput od Frankfurta do Heidelberga i danas važi kao 'argument' da u Trećem Reichu nije baš sve bilo totalna katastrofa. Bila je to obična naci-propaganda, tvrde ozbiljni povjesničari, jer je Führera preduhitrio tadašnji gradonačelnik Kölna i kasniji kancelar Konrad Adenauer, otvorivši prije njega autoput Köln-Bonn.

I tako bi mogli u nedogled. Ali povijesne se greške čvrsto drže, u svim nacionalnim povijestima i kulturama, bilo kao romantičarske legende, bilo kao propaganda, pumpanje rodoljublja, obična zabluda ili dio ponude turističkim hordama.