'Beskućnici su ljudi koji su u jednom trenutku svog života doživjeli pad i nažalost nisu se uspjeli snaći i završili su na ulici, odnosno počeli su živjeti život nedostojan čovjeka. Ima još jedno zajedničko obilježje: beskućnici su oni koji nemaju nikoga svog kome se uvijek mogu vratiti', kaže Vlatka Burić, volonterka projekta Ulične svjetiljke koji je usmjeren na pomaganje 10.000 beskućnika u Hrvatskoj
Zanimljiva je činjenica da država nije nikada sama razmišljala o tome kako pomoći beskućnicima nego je do inicijative došlo tek kada su volonteri ukazali na problem njihova života na marginama današnjeg društva. Osim toga, postojao je i pritisak EU-a.
'Zbog regulative EU-a, svi veći gradovi trebaju imati prihvatilište ili prenoćište za beskućnike. Situacija je promijenjena i zakon nije prepreka, ali činjenica da u Hrvatskoj imamo deset tisuća beskućnika, poražavajuća je. Osim prihvatilišta za beskućnike ne postoji drugo mjesto gdje se osoba u problemu može javiti i zatražiti pomoć, a poznato je da prihvatilišta imaju malen kapacitet smještaja', kaže Burić.
Uzroci su brojni
Svaki je današnji beskućnik osoba bogata životnog iskustva koja je zbog različitih razloga to postala. Upravo zato pohvalno je imati projekt poput Uličnih svjetiljki.
'Činjenica je da je svatko beskućnik iz drugačijeg razloga, jer svatko nosi svoj teret života i nemaju svi istu snagu, sposobnost borbe i snalaženja u svim životnim situacijama. Događa se da jedan problem stvara drugi i osoba se vrti u začaranom krugu iz kojeg je svakim danom sve teže izaći pa na kraju kada dosegne dno, ne zna kako se dignuti i nastaviti dalje. Ali svaki čovjek u sebi nosi cijelu paletu vrijednosti i zato svatko tko želi raditi na sebi - treba dobiti drugu priliku! Beskućnici žele raditi, a to dokazuje i sama činjenica s koliko ljubavi i truda sudjeluju u kreiranju Uličnih svjetiljki i pišu svoje životne priče i razne druge tekstove kako bi primjerom vlastita iskustva posvjedočili drugu stranu života za koju nikada ne možemo znati da se i nekome od nas ne može dogoditi', kaže volonterka.
Beskućnici žele socijalizaciju
Ulične svjetiljke prvi su hrvatski časopis o beskućništvu i društveno srodnim temama poput siromaštva, ovisnika i prognanika, a 2008. počeo ga je tiskati, a to čini i danas, Franjevački svjetovni red Mjesno bratstvo Trsat. Njime se od prvog dana radilo na boljoj integraciji beskućnika u hrvatsko društvo.
'Časopis ne pomaže samo financijski beskućnicima jer uključivanjem u projekt i kroz komunikaciju s drugim ljudima, prodavačima su Ulične svjetiljke nada u novi početak boljeg života jer napreduju i u psihičkom i duhovnom smislu', objašnjava Burić.
Društvo može puno učiniti
Kada osoba zbog financijskih ili nekih drugih razloga bude prisiljena na beskućništvo, najvažnije je ne okretati joj leđa. To su ljudi koji imaju svoja znanja i talente, samo im treba dati priliku da ih pokažu.
'Treba rješavati uzroke beskućništva, a to je najčešće traženje posla ili čovjeku treba pomoć da ostvari pravo na invalidninu ili mirovinu (naime čekanje na ostvarivanje zakonskog prava često dugo traje). Ima i zanimljivih projekata koji doista praktično pomažu beskućnicima, primjerice udruga Milosrđe u Karlovcu u suradnji s Pučkim otvorenim učilištem besplatno školuje beskućnike za neka zanimanja, primjerice za rad sa strojevima ili u poljoprivredi', smatra volonterka.
'Potrebno je sanirati posljedice i osigurati dovoljan kapacitet za smještaj i hranu svih onih koji su na ulici. Nitko ne smije biti bez krova nad glavom i bez hrane! S druge strane, potrebno je rješavati uzroke kao što su nezaposlenost i zakon o osobnom bankrotu. Poznajemo mnoge beskućnike koji su na cesti jer su bili jamci, a dužnik nije vraćao kredit', napominje Burić.
Kredit je doveo na cestu
Slična sudbina bila je i ona gospođe Ljilje Plačković, nekada radnice, danas beskućnice.
'Ja sam 2006. odlučila pomoći jednoj svojoj kolegici i bila joj jamac za kredit. U to vrijeme sam radila u Dalju u tvornici. Imala sam dobru plaću, ali kako sam postala jamac, teret kolegičinog kredita morala sam sama otplaćivati. Iz tog razloga sam digla kredit u jednoj od banaka i ubrzo ostala bez posla, bez svega', kaže Plačković.
Sjeća se i svog prvog susreta s časopisom Ulične svjetiljke.
'U Zagreb sam došla 2008. i na glavnom trgu naišla na jednog prodavača Uličnih svjetiljki. Pitala sam ga mogu li prelistati časopis u kojem sam pronašla broj gđe. Vrban, tada volonterke časopisa. Nazvala sam je i pitala mogu li i ja prodavati časopis', kaže prodavačica.
Još ima dobrih ljudi
Kada si na cesti i pitaš se hoćeš li danas zaraditi za kruh, dolazi do ugodnih susreta s ljudima, ali i onih neugodnih koji su, nasreću, rijetki.
'Puno mi znači kada me netko samo pita kako sam i treba li mi što. Ne treba mi dati ni kune, samo da porazgovara sa mnom malo. Meni uglavnom prilaze starije gospođe i studenti. Ima jedan student koji kada god prođe po Ilici kupi časopis, zove me na kavu ili ručak, ali meni je neugodno', priča Plačković.
'S druge strane, dogodilo mi se da mi je prije mjesec i pol dana prišao komunalni redar koji je vikao za mnom zašto prodajem časopis na ulici. Istjerao me i mogu reći da me to jako povrijedilo. Živim od novca koji zaradim prodajom, jer imam samo socijalnu pomoć 800 kuna od koje 750 dajem za stan', priča prodavačica.
Doživjela je i susret s članovima hrvatske Vlade.
'Puno puta mi se dogodilo da je pored mene prošao netko iz Hrvatskog sabora, ja ga namjerno zaustavim i kažem mu da prodajem časopis za beskućnike, ali on samo okrene glavu. Jednostavno nemaju razumijevanja', prisjeća se Plačković.
Puno ljubavi i komunikacije - jedino rješenje
'Ako se kvalitetno ne pozabavimo rješavanjem uzroka koji su čovjeka odveli u beskućništvo, neće biti pomaka prema naprijed jer isključiva briga kako bi se osigurao smještaj i hrana, nije dovoljna. Potreban je cjelovit pristup problemu beskućništva, i to zajednički od svih organizacija u zajednici uz povećanu komunikaciju sa samim beskućnicima, jer samo zajednički s puno ljubavi prema svakom čovjeku možemo omogućiti rješavanje tog problema', zaključuje volonterka Burić.
