U narednih 10 godina u SAD-u, ali i u ostatku svijeta, nikle su brojne teorije koje su se, baš kao i druge slične, hranile mržnjom, paranojom, medijskim senzacionalizmom te nesigurnošću stanovništva i nepovjerenjem u strukture vlasti. I dok mržnja može izblijedjeti, paranoja popustiti, a nesigurnost nestati, teorije zavjere žive ili umiru, bujaju ili nestaju iz razloga koji su gotovo potpuno nepovezani s njihovim sadržajem i znanstvenim činjenicama. Štoviše, čini se da argumenti, osobito ako dolaze iz službenih ili stručnih izvora, teoretičarima urota samo potvrđuju da su u pravu, odnosno da su zavjereničke mreže vlasti i njihova koruptivna moć veći čak i nego što su sami mogli predvidjeti.

Mnoge od tih prvih teorija za glavnog su krivca odabrale već postojeće babaroge. Tako su se primjerice samo nekoliko dana od napada proširile glasine da je oko 4.000 Židova izostalo s posla u uredima u Blizancima jer su bili upozoreni na udare. Ova je ideja vrlo brzo raskrinkana - pokazalo se da je potekla od vijesti da je izraelsko veleposlanstvo izrazilo zabrinutost za oko 4000. Židova koji su živjeli u tom dijelu New Yorka, od čega je tek mali broj njih radio u Blizancima - i na Zapadu nije uhvatila čvrste korijene, no stekla je brojne poklonike u islamskim zemljama. Jedno istraživanje iz 2008. pokazalo je da čak 43 posto Egipćana vjeruje da je za 11. rujna odgovoran Izrael. Do današnjeg dana ovu teoriju podržava i iranski predsjednik Mahmud Ahmadinedžad

No u SAD-u i zemljama saveznicama dežurni krivci uglavnom su bili i ostali novi svjetski poredak i Bushova fašistička vlada žedna nafte.

Rađanje teorija zavjere

Ključnu ulogu u stvaranju i širenju teorija zavjere u ranim danima odigrali su libertarijanski radijski voditelj Alex Jones i alternativni novinski izvjestitelj Michael Ruppert. Neposredno nakon napada, početkom 2002. u njih je vjerovalo tek osam posto Amerikanaca. No neki propusti vojske i administracije Georgea W. Busha, prije svega krivotvorenje informacija o iračkom oružju za masovno razaranje, ratovi u Afganistanu i Iraku, antiratno raspoloženje te brojne nedosljednosti u izvornim izvješćima o napadima, bili su ulje na vatru što su je raspirivali teoretičari zavjere. Ljudi poput Jonesa i Rupperta udarili su temelje cijelom pokretu 'tragača za istinom o 11. rujna', postali su njegovi gurui, a ta im je uloga postala i poslanstvo i unosan biznis.

Godine 2004. već je oko 16 posto Amerikanaca vjerovalo da državni dužnosnici ne govore istinu o tome koliko su znali o napadima prije nego što su se oni dogodili. Bujanju teorija zavjere značajno su pridonijeli i dokumentarni filmovi kao što je primjerice 'Fahrenheit 9/11' u kojem je poznati redatelj Michael Moore razotkrio veze između Busha i obitelji Bin Laden. Godinu dana kasnije snimljen je i 'Loose Changes' u kojem je tada mladi redatelj amater Dylan Avery predstavio brojne ključne ideje teoretičara zavjere. Teorije su vrhunac popularnosti doživjele 2006. kada je svaki treći Amerikanac vjerovao u barem neku ili čak više njih.

Teorije zavjere o napadima 11. rujna u određenom su smislu postojale i prije samih napada. Naime, voditelj Jones optuživao je vladu Billa Clintona da je organizirala prvi bombaški napad na Svjetski trgovački centar 1993. i napad u Oklahoma Cityju 1995. kako bi pridobila glasače i ograničila građanske slobode.

'Nazovite Bijelu kuću i recite im da znamo da planiraju terorističke napade… Bin Laden je njihovo strašilo koje im treba za uvođenje orvelijanskog sustava', isticao je u svojoj emisiji libertarijanac. Šest tjedana kasnije pali su Blizanci, a Jones je ustvrdio da je 98 posto siguran da je rušenje tornjeva kontroliranim miniranjem organizirala američka vlada. Ideja o kontroliranoj eksploziji, nalik na one kojima se često ruše stare zgrade, i danas je jedna od ključnih dogmi tzv. tragača za istinom. U početku je Jones zbog takvih stavova izgubio neke poslovne suradnike, međutim danas se njegove emisije emitiraju na 60-ak postaja, a svakodnevno ih prati više od tri milijuna slušatelja.

Drugi glavni utemeljitelj teorija zavjere, iz dijametralno suprotne, alternativno hipijevske političke opcije bio je Michael Ruppert, suautor i zvijezda dokumentarca o presušivanju izvora nafte i neumitnoj propasti suvremene industrijske civilizacije. Prije 11. rujna on je razrađivao i širio svoje teorije o vladinom superračunalu te o povezanosti CIA-e s trgovinom drogama. 1976. radio je kao policajac u odjelu za borbu protiv zloporabe droga, a nakon istupanja iz policije tvrdio je da ga je špijunska agencija htjela angažirati u svojim prljavim poslovima u Los Angelesu. Baš kao i Jones, on se i dan danas voli hvaliti da je guru pokreta te da je predvidio gotovo sve događaje povezane s udarima na SAD. Ruppert tvrdi da mu je odmah, čim je vidio snimke udara zrakoplova, postalo jasno da u cijeloj priči nešto ne stoji. Naime, kao sin vojnog službenika koji je bio član postrojbi za obranu od mogućih ruskih napada tijekom hladnog rata, nikako nije mogao prihvatiti da je najsofisticiraniji i najskuplji sustav na svijetu u ovom slučaju zakazao. No čini se da Ruppert nije uzeo u obzir činjenicu da on nikada i nije bio namijenjen i projektiran za obranu od prijetnji iznutra. Svoja predavanja o uroti vlasti koja su bila odlično posjećena snimio je i dobro unovčio, a tekstove koje je redovno objavljivao na svojoj internetskoj stranici From the Wilderness objavio je u knjizi 'Crossing the Rubicon koju je prodao u više od 100.000 primjeraka.

Nažalost, u prilog jednoj od njihovih ključnih teorija prema kojoj su američki borbeni zrakoplovi mogli intervenirati da je to vlada htjela, išle su i prve službene informacije o tijeku i vremenskom rasporedu različitih faza napada. Koliko su lovci bili bespomoćni u općem kaosu koji je nastao tijekom terorističkih udara, postalo je jasno tek 2007. kada je Sjevernoamerička zrakoplovna komanda (NORAD) javno objavila svoje audio snimke cijele situacije. Naravno, teoretičari urota tvrdili su da su one naknadno snimljene.

Nepovjerenje u Georgea W. Busha i rast popularnosti teorija

Jedan od temeljnih mitova teoretičara urote koji se počeo razvijati neposredno nakon udara na SAD, a kasnije je postao vrlo popularan te je čak privukao pozornost nekih mainstream političara i intelektualaca jest onaj prema kojem su neokonzervativci i Bushova administracija, zajedno s nezaobilaznom CIA-om i FBI-em, organizirali napade i ubili gotovo 3.000 nevinih ljudi kako bi pridobili javnost za svoje ratove u Afganistanu i Iraku, osigurali unosne poslove za svoje saveznike naftaše i graditelje, te kako bi ograničili građanske slobode i prava. Ova je ideja do sredine desetljeća stekla veliku popularnost – svaki treći Amerikanac vjerovao je da je vlada ili sudjelovala u organiziranju napada ili da ih je dopustila kako bi pokrenula ratove na Bliskom istoku. Čini se da je na njezin procvat značajno utjecalo opće nezadovoljstvo razvojem rata u Iraku te značajan pad popularnost Busha.

Pokretu 'istinoljubaca' 2003., nakon početne skepse, pridružio se i ugledni 72-godišnji profesor filozofije na Claremont School of Theology u Kaliforniji, David Ray Griffin. On se s vremenom profilirao kao jedan od njegovih ključnih ljudi zasjenivši čak i Jonesa i Rupperta. Kroz nekoliko godina na temu 11. rujna napisao je serijal od čak deset knjiga, među kojima je prva 'The New Perl Harbour' objavljena 2004. Članovi pokreta i danas njegov rad smatraju pravim remek-djelom ovog žanra.

Na uzlet teorija zavjere značajno je utjecao i film 'Fahrenheit 9/11' objavljen 2004. godine koji je sa zaradom od oko 100 milijuna dolara postao najunosniji dokumentarac svih vremena. Iako se u njemu Bushova vlada ne povezuje izravno s napadima, ipak je Moore optužuje da je pokušala prikriti da je imala neke informacije o prijetnji te da je kasnije napade iskoristila kao opravdanje za svoje ratove.

Jedan dokumentarac o zbivanjima 11. rujna iz perspektive teoretičara zavjere 'Loose Change' snimio je i Dylan Avery koji se pokretu pridružio sa 18 godina. U njemu su predstavljene brojne teorije, među kojima i ona prema kojoj južni toranj WTC-a nije srušen udarom zrakoplova već vojnom bespilotnom letjelicom. Neke od predstavljenih ideja bile su toliko radikalne i slabo argumentirane da su naišle na kritike čak i iz redova članova pokreta. Avery je 2006. objavio skraćenu verziju iz koje je izbacio najspornije dijelove. U to je vrijeme većina Amerikanaca bila nezadovoljna Bushovom politikom prema Iraku, njegovim lažima da je Saddam Hussein imao oružje za masovno uništenje te prezentacijom razvoja rata, a postojala je i poveća skupina Amerikanaca koja je gajila pravu mržnju prema Bushu. Sam je Avery kasnije rekao da je pokret dosegao svoj vrhunac kada je nepovjerenje naraslo. Skraćena verzija Averyjevog filma u toj je atmosferi naišla na puno bolji prijem i postala najutjecajniji propagandni uradak 'tragača za istinom'. Na YouTubeu i drugim stranicama pogledana je na desetke milijuna puta. Sredinom 2006. Averyja su počele pohoditi brojne medijske kuće, među kojima i CNN, MSNBC i Vanity Fair. Međutim, njegova vjera u teorije s vremenom je splasnula baš kao i intenzitet mržnje prema Bushu. 'Sada nitko više ne mari za njih. Ne znam zašto, no vjerujem da je klima straha za vrijeme Bushove vlasti, koja je bila jako autoritarna i djelovala tako da smo doslovno osjećali kao da Big Brother vreba iza ugla, pokretala ljude i poticala ih da se pridruže antiratnom pokretu... Bilo je lako sumnjati u sve jer nije bilo ničega u što bi ljudi mogli imati povjerenje', rekao je Avery. Mladi se redatelj kasnije, nakon što je intervjuirao neke očevice napada, ponešto distancirao od pokreta i odustao od većine teorija. 'Lako je donijeti zaključke kada: a) nemate puno informacija na raspolaganju i b) kada niste dobili priliku razgovarati s ljudima koji su to izravno doživjeli', rekao je Avery koji danas vjeruje tek da je Bushova vlada imala neke informacije da je postojala teroristička prijetnja.

Pad popularnosti teorija zavjere

Na pad popularnosti teorija zavjere u nekoj su mjeri, uz odlazak Busha, utjecala i tri ključna izvješća: 2004. objavljeno je konačno izvješće Komisije za 11. rujna; 2005. ugledni časopis Popular Mechanics objavio je svoju studiju u kojoj je raskrinkano i pobijeno 20 glavnih tvrdnji teoretičara zavjere, a u 2008. istraživanje u kojem su ispitani uzroci rušenja Blizanaca objavio je i National Institute of Standards and Technology

U svojem izvješću Popular Mechanics je kroz razgovore sa 70-ak stručnjaka pokazao da su svi tzv. znanstveni dokazi o upletenosti vlasti u napade bili utemeljeni na površnim istraživanjima i manipulacijama. Taj je članak do današnjeg dana ostao najčitanijim u povijesti časopisa, a na internetu je pregledan više od 7,5 milijuna puta. Članak je kasnije nadopunjen svjedočanstvima 300-tinjak očevidaca i objavljen u obliku knjige koja je nazvana 'Debunking 9/11 Myths'. Među ostalim, članak je potvrdio da vojni zrakoplovi nisu imali ni mogućnosti ni vremena reagirati na napade – vojno presretanje dogodilo se samo jednom prije toga u povijesti SAD-a, a lovcima je trebalo čak sat i 19 minuta da sustignu metu (ne 19 minuta kao što su tvrdili neki teoretičari zavjere).

Naravno, svako izvješće koje je razotkrivalo nedostatke teorija zavjere i iznosilo znanstvene argumente o zbivanjima 11. rujna, a napisani su ih deseci, 'tragači za istinom' su doživljavali i predstavljali kao novu zavjeru. No time je i njihova vlastita tvrdnja kako za zataškavanje istine nije bilo potrebno više od 20-ak ljudi postala besmislena jer je konačan spisak navodnih prikrivača istine uključivao cijeli niz institucija i medija: CIA-u; Ministarstvo pravosuđa; Saveznu zračnu upravu (FAA); NORAD; American Airlines i United Airlines; Agenciju za upravljanje hitnim situacijama (FEMA); uredništva Popular Mechanicsa i brojnih drugih časopisa; državne i lokalne policije u Pennsylvaniji, Virginiji i New Yorku; čelnike National Institutea of Standards and Technology i konačno i iznad svega Komisije 9/11.

Paranoja i međusobne optužbe

S vremenom je paranoja koja je obuzela 'tragače za istinom' posijala sjeme razdora i među njima samima. Kada nisu bili zadovoljni reakcijama ili izjavama drugih članova počeli bi ih optuživati da su vladini agenti koji su se infiltrirali u pokret. Najbolji primjer ove paranoje je slučaj 31-godišnjeg britanskog anarhista Charliea Veicha koji se pridružio 'istinoljupcima' nakon što je 2009. ostao bez posla. Pokrenuo je aktivističku grupu Love police i internetsku stranicu te se povremeno počeo pojavljivati u emisijama TV kuće Russia Today koja je poznata tvornica teorija zavjere. Od dobrovoljnih priloga i honorara uspio je čak pristojno živjeti. Međutim, 2010. je od BBC-ja dobio priliku da sudjeluje u snimanju dokumentarca o 11. rujna te da razgovara s brojnim očevicima, stručnjacima i rodbinom žrtava u SAD-u. Nakon tri dana snimanja njegova vjera u teorije zavjere bila je potpuno uzdrmana. 'Nakon susreta sa svim tim navodnim sudionicima zavjera, shvatio sam da su oni svi normalni obiteljski ljudi', rekao je Veich. 'U njima nije bilo ništa zavjereničko. Nije čak toliko stvar u činjenicama. Jednostavno sam iz paranoidnog stanja uma prešao u manje paranoidno.' No kada je svoje nove stavove predstavio na svome blogu i na YouTubeu, na e-mail i telefon su mu počele stizati prijetnje 'tragača za istinom', a donacije koje je ranije primao potpuno su presahnule. Optužili su ga da je izdajica kojeg je potplatio BBC, da je agent MI6 ili CIA-e, a neki su čak tvrdili da je bio izložen psihološkom programiranju.

Zašto teorije još uvijek žive?

Iako su s odlaskom Busha s vlasti teorije zavjere o napadima 11. rujna izgubile dobar dio svoga zamaha, mnoge od njih žive i dalje, a pridružuju im se i na njih nadovezuju i nove. Danas se one hrane aktualnim zbivanjima na političkoj sceni. Tako primjerice između 12 i 15 posto Amerikanaca danas sumnja da je Osama Bin Laden ubijen u akciji 2. svibnja. Neki misle da je još živ, a drugi da je odavno umro. Među 'tragačima istine o 11. rujna' u tom pogledu nema dvojbe – svi su uvjereni da je akcija bila falsificirana. Istovremeno svaki četvrti Amerikanac ne vjeruje da je predsjednik Barack Obama američki građanin, rođen u SAD-u te da je vjerodostojan predsjednik. Uzrok rađanju novih teorija, koliko god one bile lude i neutemeljene, ali i preživljavanja teorija zavjere o 11. rujna unatoč tome što ih je cijelo mnoštvo stručnjaka vrlo uspješno pobilo, vjerojatno je i pad povjerenja stanovnika u institucije države koji ne prestaje rasti. Naime, jedno ispitivanje provedeno u srpnju ove godine utvrdilo je da čak 62 posto građana, pretežno republikanaca, ne vjeruje vlastima, što je dvostruko više nego 2002. godine.

U svakom slučaju, iskustvo pokazuje da teorije zavjere ne ovise toliko o dokazima koliko o osjećajima pesimizma, ljutnje i nepovjerenja. Jedan od novinara Popular Mechanicsa izjavio je da je s teoretičarima zavjere zapravo beskorisno raspravljati. 'Možda zvuči zločesto, međutim to je kao da raspravljate o brzini kojom stupaju hobiti', rekao je.