Kada su Vatreni ušli u finale Svjetskog nogometnog prvenstva, Debeli dabar je uplovio u Crno more. Bilo je to dvostruko slavlje za grupu osječkih avanturista predvođenih kapetanom Ivanom Pekom nakon tri tjedna plovidbe i 1400 prijeđenih kilometara od Osijeka do delte Dunava u Crnom moru. Ovo je njihova priča s uzbudljivog putovanja
'Neopisivo!', jedna je riječ dovoljna pa da u nju stanu sve impresije kapetana Debelog dabra Ivana Peke.
Ovaj osječki ekonomist otisnuo se u riječnu avanturu i ispunio dugogodišnju želju. S grupom prijatelja i zaljubljenika u riječne valove nakon tri tjedna plovidbe i 1400 prijeđenih kilometara od Osijeka, preko Drave i Dunava, stigao je do delte Dunava i Crnog mora. Dogodilo se to baš u trenutku u kojem su Vatreni ušli u finale Svjetskog nogometnog prvenstva.
'Plan je bio ostati dan duže, ali nitko nije mogao na početku ni pomisliti da će Hrvatska igrati u finalu. A to nikako nismo htjeli propustiti kod kuće. Kada smo stigli do finala, bilo nam je važnije gledati ga u Hrvatskoj nego u Rumunjskoj', još pod dojmom emocija, novih poznanstava, živopisnih susreta, odgledanih utakmica, uplovljavanja i isplovljavanja kaže za tportal kapetan broda Debeli dabar.
vezane vijesti
O tom je putovanju sanjao već godinama i pomno ga planirao. Iako je prvotni plan bio uzvodno povući Debelog dabra do Regensburga u Njemačkoj pa se spustiti do Crnog mora, taj će dio priče ipak pričekati drugu avanturu.
'Za godinu, dvije planiram ići gore, uzvodno sve do Rotterdama i Amsterdama. To bi bilo zadnje putovanje kojim bi se iz Osijeka riječnim putem moglo doći. Dobro, može se kanalima stići i do Berlina i Pariza, ali je to već ponavljanje priče', otkriva nam ovaj kapetan na čijem se brodu tijekom plovidbe do Crnog mora izmijenilo 18 ljudi. Pet ih je činilo, kaže, stalni postav, a na društvenim mrežama nazvali su ih Dravari.
'I svi su nešto radili. Neki su vezali brod prilikom pristajanja, drugi su kuhali, okretali kotlić s fišem ili grahom. No apsolutno svi koji su bili na brodu su kormilarili. To je lagano. Nije kao kada se vozi auto po cesti pa ti na pola metra prođe drugi. Ovdje se voziš po širokoj rijeci, bez stresa, a brod koji prolazi iz drugog smjera udaljen ti je 50 metara. Dok se nizvodno krećemo brzinom od 15 kilometara na sat, uzvodno idemo upola sporije', tumači ovaj Osječanin.
Dok im vrijeme nije bilo naklonjeno prvi tjedan, preostala dva išlo im je na ruku. Rashlađivali su se putem u rijeci, spavali na kopnu, češće pod šatorima, rjeđe u hotelima i motelima. Osim kada zbog kiše i temperature nisu mogli provesti noć pod zvjezdanim nebom. Dnevno su u prosjeku prelazili po 80 kilometara. Krenuli su iz Osijeka, stali u Vukovaru, obišli Novi Sad, gledali utakmicu u Beogradu, nastavili za Golubac, prošli Kladovo, Prahovo, prošetali Vidinom i Ruseom, hodali Silistrom, Murgiholom, stigli do Sfantu Gheorghea, mjesta do kojega se može samo vodenim putem, te ušli u cilj stigavši do Cernevode.
'Bilo je genijalnih trenutaka. Najbolji je ipak onaj kada smo odvrnuli Daleku obalu uplovljujući u Crno more, u koje smo svi poskakali', prebire po dojmovima Peko.
Predrasude, oni koji su ih imali, o Rumunjima su im se rasplinule na putu. Gdje god su stali, priznaje nam, svugdje su bili oduševljeni, gostoljubivi, srdačni. Nigdje nisu imali nikakvih problema.
'Ljudi su nam prilazili, razgovarali, svima smo bili zanimljivi. Nigdje nismo ni s kim imali nikakvih problema. Bilo nam je kao planinarima kojima su svi na pomoći dok se penju uzbrdo. Tko god je i što mogao napraviti, svi su htjeli i nitko nam ništa nije nigdje htio zaračunati. Vozili su nas po gorivo na benzinsku gdje smo se privezivali, tražili panično gdje možemo gledati utakmice, ali i smještaj', prisjeća se kapetan Peko.
Ukratko će to opisati susretom s jednim vozačem kamiona u rumunjskom Prahovu, kojega je žena pitala: 'Tko su ovi?', a on joj na to kratko odgovori: 'Putuju.'
'A kamo?', radoznalo je nastavila.
'Na kraj svijeta', odgovara joj vozač.
'Zašto?', pita opet.
'Da stignu i da se vrate', zaključio je.
Kako su odmicali od Osijeka i približavali se Crnom moru, euforija i adrenalin su rasli. Ne samo zbog približavanja cilju, nego i uspjeha Vatrenih.
'U Beogradu smo gledali utakmicu protiv Islanda sa Srbima. Svi su navijali za nas. Kako smo se spuštali, tako smo uvijek bili u potrazi za televizorom. Jednom smo završili i u rumunjskim svatovima', kroz smijeh će ovaj osječki kapetan.
Presudna utakmica s Rusima već je bila počela, a njegova posada pristala je u Cernevode. Jurnjava za televizorom je odmah krenula. Taksi ih je vozio po hotelima. Stigli su u jedan, u kojem su bili svatovi. Tamo nije bilo slobodnog mjesta, a ni televizora. Krenuli su dalje. I došli do drugog hotela, u kojem su također bili svatovi, ali i slobodna soba s televizorom. I stigli su pogledati – penale za polufinale!
'Svi znaju za Hrvatsku i svi su navijali za nas. Govorili su nam da žele da budemo prvaci. Zdušno su navijali s nama i žalostili se kada bismo primili gol. Polufinale s Englezima gledali smo u jednoj krčmi u Sfantu Gheorgheu s Nijemcima i Rumunjima. Kada smo pobijedili, jedan je Rumunj silno htio naš dres, pa smo mu ga poklonili, a on je počastio cijelu krčmu', govori Peko.
Iako, prema najnovijoj himni srebrnih Vatrenih, 'nije u šoldima sve', ekipu koju je predvodio kapetan Peko pitamo koliko je koštala plovidba od Osijeka do Crnog mora.
'Oko tisuću eura koštalo je gorivo, ali je bilo neopisivo', zaključuje kapetan Debelog dabra, pozivajući sve da njihovu avanturu mogu pogledati i na stranici Dravari na Facebooku.
