Dvojica gradonačelnika, kako im valjda i priliči, rastopili su se od političke korektnosti: ne postoji, kažu, nikakav rat, nego vatru potpiruju 'neodgovorni političari', zatim 'Mamić kao slon u džungli', 'Maleš koji daje intervjue umjesto da se bavi financijama' i, naravno, 'novinari i ostali koji ne vole Hrvatsku'.

U predizbornom nastupu veseli dvojac ipak je morao priznati da neke stvari u Hrvatskoj jednostavno ne štimaju - od pretjerane centralizacije države i činjenice da bogati Zagreb raspolaže znatno većim proračunom od svih ostalih gradova i općina zajedno, preko ekonomske i institucionalne dominacije glavnog grada nad sve siromašnijom provincijom - pa i Splitom Rijekom i Osijekom kao njegovim logičnim protutežama - do iznevjerenih obećanja o ravnomjernom razvoju cijele zemlje.

Koliko god se trudili smiriti strasti, i Bandić i Kerum jednostavno nisu mogli preskočiti činjenicu da se dobar komad Hrvatske, južnije od Lučkoga i istočnije od Duge Rese, jednostavno osjeća zapostavljen, inferioran i nepravedno zakinut, te da takvo stanje prije ili kasnije na površinu mora izbaciti frustracije.

No, zanimljivo, ni jedan ni drugi nisu se usudili progovoriti suvislu rečenicu o stvarnom i konkretnom povodu najnovijih unutarhrvatskih trzavica, problemu koji se razvlači dobra dva desetljeća i periodično izaziva nacionalne probleme - banalnom prizemnom i bedastom nogometu.

Baš takav, za dobar dio javnosti besmislen sport koji je tek smetnja perfektnom i idiličnom funkcioniranju mlade, prosperitetne i jedinstvene države, najlakše će mobilizirati mase i na površinu izbaciti pokoju usijanu glavu, mamlaza spremnog iz čista mira zapaliti automobil ili premlatiti studenta s krivim naglaskom.

Onda će se javiti sociolozi s tezom o 'nogometu kao odrazu stanja u društvu', pa političari sa svojim pozivima na nacionalno jedinstvo, pa policija s novim zakonom o suzbijanju huliganizma i zaštiti 'normalnih gledatelja'... I tako ukrug, svake dvije-tri godine.

Stavivši na stol samo gole, provjerljive činjenice, jedna istina je neupitna: naše nogometno prvenstvo duboko je nepošteno i neravnopravno natjecanje u kojemu je prvak poznat prije kraja sezone kratkih rukava. Dinamova 'gadljiva dominacija', kako se ovih dana stanje usudio opisati jedan internetski kolumnist, možda bi bila podnošljivija da je rezultat pravedne borbe Davida i Golijata uobičajenim, legalnim sredstvom - novcem.

Mamić ga, naravno, ima napretek, samo od Bandića godišnje inkasira dobrih šest milijuna eura, pa mu nešto od toga vrati natrag kad čovjeku zatreba. Koliko god zagrebački proračun bio nedovoljan za sve gradonačelnikove ambicije, uvijek se nađe koji milijun za zagrebački ponos - a kako se novac koristi, rekonstruirat će se valjda jednom prilikom. Nepravda? Ma ne, ni u kojem slučaju: u današnjoj Hrvatskoj logično je da se porezi od gotovo svih nacionalnih tvrtki, od Ine i Croatia osiguranja do Agrokora i telekomunikacijskih divova, slijevaju na jedno mjesto.

Zdravko Mamić je, naravno, promućuran i dalekovidan, pa je na vrijeme shvatio da mu koji milijun viška neće uvijek biti dovoljan - osim s Bandićem, vrlo dobro se čovjek razumije i s HDZ-om, javno ih podržava na izborima, pa rezultat nije izostao.

Apsolutno sve državne institucije punih deset godina toleriraju gotovo nevjerojatnu situaciju gdje jedna udruga građana, koja ni sama ne posluje po zakonu i krši prava vlastitih članova, okreće desetke milijuna eura na transferima igrača i pritom ne plaća doslovce ni kunu poreza! Ne, ni kunu, no zato je ministar financija uredno sjedio u počasnoj loži...

Sisanje gradskog i državnog novca i zakidanje proračuna Mamiću bi, kažemo, možda bilo dostatno za urednu dominaciju, no čovjek igra na sigurno: doslovce svakom poznavatelju hrvatskog nogometa od Vukovara do Pule, ili barem svima koje Dinamov gazda na ovaj ili onaj način nije vezao za svoju sisu, jasno je kako se u stvarnosti osvajaju naslovi prvaka.

Manje je bitna igra i momčad, a znatno više prevlast u HNS-u utjecaj na sudačku organizaciju. Kolektivni bijes Dalmatinaca ovih dana nije izazvao tek jedan poništeni gol i jedan nedosuđeni jedanaesterac, jer su čak i greške sudaca u normalnim okolnostima razumljive, već činjenica da jednake greške gledaju vlastitim očima punih petnaestak godina.

A to više nije incident, nego uzorak. Još kad se izborom suca, daruvarskog HDZ-ovca koji sasvim očito predstavlja Mamićevog egzekutora u ključnim trenucima, vrhuška HNS-a otvoreno naruga najljućem rivalu - teško je ne očekivati kuljanje bijesa, pogotovo kod ionako glasnih Dalmatinaca. Zbilja, ovih dana iz Splita je postavljeno ključno i sasvim razumno pitanje: treba li nam uopće nogomet koji nije pošten, gdje se pobjede osvajaju na večerama po restoranima i u mračnim kutcima Markovićevih odaja?

Je li sport time definitivno izgubio svaki svoj smisao? Koliko ćemo još čekati na hrvatsku verziju 'Calciopolija', akcije koja je 2006. godine u nekoliko poteza sredila stanje u talijanskom nogometu?

Zanimljivo je to, možda bi i koji politolog imao posla u objašnjavanju činjenice da se 'tenzije između sjevera i juga' pojavljuju isključivo u situacijama kada Hajduk 'digne glavu' i kada se s juga Hrvatske upozorava na nepoštenje i nepravdu. I analitičarima i novinarima, a pogotovo onima sa zagrebačkom adresom, u takvoj situaciji najlakše je ignorantski zaključiti da rat vode 'neodgovorni pojedinci s jedne i druge strane', pa u istu ravninu staviti Mamića i Maleša, vapiti za zdravim razumom i upozoravati na teške društvene posljedice eskalacije verbalnog rata.

Zar su Malešova optužba o namještanju utakmica i Mamićev odgovor o 'nesposobnoj upravi Hajduka' doista jednako teške? Zar je na Malešov poziv 'svim državnim institucijama da konačno uvedu red u hrvatski nogomet' zbilja primjeren odgovor: 'Dobit ćete po piksi'?

Iz splitske perspektive, barem po reakcijama javnosti i sve očitijem nezadovoljstvu sve širih masa, sociolozi su sa svojim klasičnim teorijama doista u pravu: kakav nogomet - takva država. Ili obrnuto: kakva država - takav nogomet. U ovom trenutku, na temelju niza dokaza, sve skupa bi se moglo opisati jednom riječju: lopovski.