Ako želiš biti bogat, prvo izgradi cestu, kaže jedna kineska mudrost. U ovom slučaju Kinezi su izgradili najduži most na svijetu, 54 kilometra dugačak (kao cesta Zagreb – Sisak), s dva umjetna otoka, podvodnim tunelom i cijenom od 20 milijardi dolara. Prošlog utorka svečano ga je otvorio predsjednik Xi Jinping.

Gradnja je uz prekide trajala 15 godina, a čudo mostogradnje spaja grad Zhuhai na kontinentu s posebnim administrativnim regijama Hong Kongom i Makaom. Može izdržati najjači uragan i potres jačine osam stupnjeva, a vijek trajanja mu je 120 godina.

Most je demonstracija kineske ekonomske snage, ali prije svega politička poruka. On je pupčana vrpca kojom će Peking lakše kontrolirati autonomni Hong Kong, azijsko financijsko središte koje je 1997. Britanija predala Kini uz uvjet da će do 2047. zadržati svoj pravni i ekonomski sustav po principu 'jedna zemlja, dva sustava'.

Njime se putovanje od Zhuhaija do Hong Konga s četiri sata skraćuje na 45 minuta. Sjajno. No samo mjesec ranije otvorena je na istoj relaciji nova kopnena veza, superbrzi vlak zvani metak, u koji je utrošeno 11 milijardi dolara i vrijeme putovanja skraćeno na 30 minuta. I dok su neki građani ponosni na grandioznu strukturu uspoređujući je s gradnjom Kineskog zida, drugi to smatraju suvišnim troškom, tim više što će ga moći koristiti ograničen broj privatnih vozila.

A Institut za ekonomsku politiku sa sjedištem u Washingtonu prošlog utorka objavio je izvješće o kinesko-američkim trgovinskim odnosima, u kojemu tvrdi da je od 2001. godine, kada se Kina pridružila Svjetskoj trgovačkoj organizaciji (WTO), do 2017. bilateralna trgovina s Kinom Ameriku stajala 3,4 milijuna radnih mjesta u svih 50 saveznih država, a najviše je bila pogođena industrija elektroničkih dijelova izgubivši 1,2 milijuna radnih mjesta.

Kada je riječ o ishodu najnovijeg trgovačkog rata između ove dvije najmoćnije ekonomije svijeta, neki spominju staru kinesku poslovicu: 'Kad se posvađaju šljuka i rak, korist ubere ribar.' U ovom slučaju ribari bi mogli biti Vijetnam ili Filipini koji će iskoristiti rupu u trgovini sa SAD-om, kaže američki ekonomski komentator Dan Kopf, a kolateralne žrtve vjerojatno će biti Malezija i Tajvan, koji su uvozili najviše komponenti za kinesku proizvodnju elektronike namijenjene američkom tržištu.

No američki predsjednik trenutačno se gomba s migrantskom karavanom iz Hondurasa, El Salvadora i Gvatemale, koja se preko Meksika uporno valja k američkoj granici.

'Bog će odlučiti hoćemo li je prijeći', izjavljuju neki od tisuća jadnika koji bježe pred siromaštvom, nasiljem, pljačkaškim bandama i korupcijom. U ovom slučaju bog je Trump koji prijeti policijom, ukidanjem fondova za pomoć migrantima i tvitajući da su u karavani kamuflirani kriminalci te sumnjivi tipovi s islamskog Srednjeg istoka.

No za Trumpa migrantska kriza nikad nije došla u boljem trenutku. Ona je postala glavna tema srednjoročnih (midterm) izbora za članove Kongresa i Senata koji se održavaju 6. studenog. Budući da su republikanci 2016. bitku za Bijelu kuću dobili i sijanjem straha od useljavanja stranaca i nepoželjnih rasa, sada im je južnoamerička kolona jada dala iste predizborne adute u boju za prevlast u Kongresu i Senatu, u čemu republikancima usrdno pomaže Murdockova TV-mreža Fox, kao što je to činila 2016. u Trumpovoj predsjedničkoj kampanji.

Takvo 'političko okružje u kojem se demoniziraju protivnici' (opis predizborne atmosfere Alexandera Sorosa, sina milijardera Georgea) dovelo je do uzbune prošlog utorka, kada su na adrese bivših i sadašnjih demokratskih političara i medija poštom poslani paketi s ručno izrađenim bombama. Meta su bili bivši predsjednički parovi Clinton i Obama, kalifornijska članica Kongresa Maxine Waters, George Soros, njujorška redakcija CNN-a, Obamin bivši državni odvjetnik Eric Holder i bivši čelnik CIA-e John Brennan.

Budući da su sve odabrane mete kritičari Donalda Trumpa, šef njujorške policije James O'Neill sumnja da bi to mogao biti glavni motiv. Gradonačelnik New Yorka Bill de Blasio izjavljuje kako se političari moraju prestati međusobno polijevati verbalnim vitriolom i ne poticati napade na medije, što mora 'početi od samog vrha'. A sa samog vrha predsjednik je to osudio kao 'uznemirujući zločin' te pozvao sve političke strane da djeluju u 'skladu i miru', ali nije prešutio omiljenu paljbu po medijima kao pretežitim krivcima.

Erdogan bi također mogao profitirati na račun nesretne sudbine Džamala Hašodžija, monstruoznog smaknuća kolumnista Washington Posta, čime su poljuljani odnosi Saudijske Arabije i SAD-a. Kada se Erdogan prošlog tjedna obratio svom parlamentu, i Saudijcima i Amerikancima je bilo jasno da neće otkriti sve dokaze o ubojstvu, uključujući video i tonske zapise pronađene prilikom pretresa saudijskog konzulata. To su mu aduti u mogućoj raspodjeli snaga na Srednjem istoku. Da je on trenutno gazda, pokazao je time što je saudijskog kralja Salmana bin Abdulaziza Al Sauda primio tek nakon razgovora s Donaldom Trumpom i šeficom CIA-e Ginom Haspel.

U međuvremenu prijestolonasljednik Mohamed bin Salman ubojstvo je nazvao 'gnjusnim zločinom', iako malo tko vjeruje da iza njega ne stoji on sam; neki gnjevni arapski biznismeni izjavljuju da ih to 'vodi u kameno doba', a Donald Trump slučaj Hašodži naziva 'najgorim zataškavanjem u povijesti', uskraćuje vize Saudijcima upletenim u smaknuće i najavljuje neke nove sankcije.

Sankcije su beskorisne, tvrdi suradnik Carnegie fonda za mir Jarred Blanc. Prema njemu, jedini način da se obuzda arogantna Saudijska Arabija jest da se SAD ogradi od regionalnog saudijsko-iranskog sukoba, ograniči vojnu suradnju, distancira od brutalnog prijestolonasljednika i prestane podupirati saudijski rat u Jemenu.

A evo i rezultata rata u Jemenu: visoki dužnosnik UN-a Mark Lowcock dramatično upozorava da polovini stanovništva Jemena (14 milijuna) prijeti neposredna glad, opisujući zemlju kao trenutno najveću humanitarnu katastrofu u svijetu zahvaljujući ratu potpaljenim regionalnim interesima, poglavito onima Saudijske Arabije.

P.S: Dok Islanđani igraju nogomet i namaču se u toplim gejzirima, Islanđanke su prošlog tjedna izašle na ulice prosvjedujući protiv nejednakosti, nasilja i uznemiravanja na radnom mjestu. Otkada je UN 1975. proglasio Međunarodnom godinom žena, otočanke od Reykjavika do Akureyrija svakog 24. listopada marširanjem gradovima ukazuju na vrijednost svojeg posla, bilo plaćenog, bilo neplaćenog. Mnogi toga dana ne rade, uključujući škole, trgovine i poštu. Iako je Island bio prva zemlja u svijetu koja je na demokratskim izborima izabrala predsjednicu (Vigdis Finnbogadottir, 1980.- 1996.), a prošle godine donijela Zakon o ravnopravnosti spolova, Islanđanke su još uvijek plaćene 26 posto manje od Islanđana.