Dvojica vrsnih kirurga iz Klinike za dječje bolesti Zagreb, Zoran Barčot i Miroslav Gjurašin, od kojih se jedan bavi opeklinama, a drugi ozljedama mozga, uputila su preko tportala apel roditeljima. Naime, posljednjih godina bilježe rast teškog stradavanja djece u dvjema specifičnim situacijama. Sve je više djece koja pogibaju ili teško stradavaju prilikom strujnog udara tijekom igre po ranžirnim kolodvorima, a s druge strane, raste i broj djece koja ne nose kacige tijekom vožnje bicikla pa je i sve veći broj teških ozljeda mozga
'Svake godine, posebno u ljetno doba, dolaze nam u Kliniku i opeklinski centar djeca najčešće u dobi od 14 do 17 godina, stradala u električnom luku struje na vagonima ranžirnih kolodvora', rekao je za tportal prim. Zoran Barčot, specijalist dječje kirurgije i voditelj na Odjelu za opekline i Zavodu za traumatizam dječje dobi u Klaićevoj.
vezane vijesti
Ranijih godina prosjek djece zaprimljene u Klaićevu s teškim opeklinama nastalim od strujnog udara na kolodvorima, kretao se između tri do četiri na godinu. U posljednje vrijeme trend se mijenja, sada ih godišnje zaprimaju pet do šest i to uglavnom u proljetnim i ljetnim mjesecima.
Udar od 25 tisuća volti
Napominje da ni djeca ni roditelji nisu svjesni te opasnosti jer da dođe do udara, nije potrebno dotaknuti samu žicu, već je dovoljno naći se kod elektromagnetskog polja koje je široko od metar i pol do više od dva metra, ovisno o klimatskim prilikama, da bi došlo do snažnog udara.
'Oko vodova, kako na dalekovodima, tako i na željeznici, stvara se jako elektromagnetsko polje i dolazi do ionizacije zraka. Djeca se penju na krovove vagona i zatvore strujni krug kada dođu u to polje', pojašnjava Barčot. Riječ je o struji jakosti 25 tisuća volti. Usporedbe radi, kućna struja je pod naponom od 220 volti, dakle tu je riječ o 114 puta jačem naponu.
Takve nesreće najčešće se događaju u većim gradovima koji imaju ranžirne kolodvore poput Zagreba, Rijeke ili Vinkovaca. Djeca se iz znatiželje penju po vagonima, nesvjesna opasnosti, iako postoje znakovi koji na to upozoravaju. Ponekad se penju da bi snimili 'selfije' jer kada se približite polju, napominje Barčot, onda vam se kosa doslovce digne na glavi.
Višemjesečni oporavak s transplantacijom kože
Oni koji imaju sreće da prežive udar, suočavaju se s teškim višemjesečnim oporavkom tijekom kojeg nekoliko puta budu operirani. 'Mogu trajno ostati invalidi, može doći do zastoja srca, teških ozljeda glave, unutarnjih organa, a prije svega teških i dubokih opeklina, obično trećeg stupnja, najčešće na preko 50 posto ukupne površine tijela', rekao je Barčot. Pacijenti prolaze niz operacija s transplantacijama, bilo vlastite kože s neopečenih područja, bilo kože donora, uzgojene ili umjetne kože.
Broj stradale djece se povećava, kao i broj odraslih stradalih na taj način. Unatoč teškom oporavku, Barčot kaže da su sva tako opečena djeca koja su došla u Klaićevu, preživjela.
'Apeliram stoga na roditelje da se posebno brinu o tome. Na svim tim mjestima postoje znakovi upozorenja. Na vagone se nipošto ne smije penjati', zaključuje.
Nosite kacige!
S druge strane njegov kolega iz Klaićeve Miroslav Gjurašin, dr. med., spec. neurokirurg i voditelj referentnog centra za dječju traumatologiju Ministarstva zdravstva RH, muku muči s rastom broja teških ozljeda glave kod djece nastalih uslijed pada s bicikla.
Stradala djeca, naravno, nisu nosila kacige. 'Dobivamo sve veći broj djece s prijelomima lubanje nakon pada s bicikla, što može biti opasno ako se kost utisne u mozak pa je potrebna hitna neurokirurška operacija', rekao nam je Gjurašin.
Takve teške posljedice svakodnevnih padova s bicikala bile bi znatno blaže da je kaciga bila na glavi.
'Najčešći su padovi prilikom kojih dijete udari glavom u betonsku žardinjeru ili stup. Tu je najveći dio lakših ozljeda, rane koje se zašiju. No ako dijete ne nosi kacigu, posebice ako je predmet na koji padne nešto oštriji, tada dolazi do prijeloma lubanje. Kost se razmrvi u više komadića koji odu u dubinu i mi moramo operirati kako bismo uklonili te komadiće. Mi kao referentni centar imamo dojam da djeca nose kacigu manje nego prošlih godina', tvrdi Gjurašin.
Teških slučajeva pada s bicikla prilikom čega dolazi do gore navedenog scenarija, u Klaićevoj je desetak godišnje.
Neke ozlijede se ne vide, obratite pozornost na ove znakove
Napominje da je posebno potrebno obratiti pozornost na nevidljive ozlijede glave nakon pada: 'Ima situacija gdje djeca izvana izgledaju dobro nakon udarca glavom, no kod njih se kroz koji sat može razviti hematom.'
Gjurašin se prisjetio jednog slučaja dječaka od 13 godina koji je živio u jednom gradu stotinjak kilometara od Zagreba. 'Pao je s bicikla i to nije rekao roditeljima. Došao je doma, boljela ga je glava. Nakon toga njegovi ga nisu mogli probuditi. Hitno je završio na CT-u mozga gdje je uočeno krvarenje i veliki epiduralni hematom. Na kraju je završio kod nas na operacijskom stolu šest sati nakon ozljeđivanja. On se nikada nije oporavio, ostale su trajne ozlijede mozga i u stanju je vigilne kome', prisjeća se.
Kod male djece situacija je teža jer ona ne znaju točno reći što se dogodilo i gdje ih boli. Zbog toga, kaže, svu djecu koja stižu u Klaićevu zbog udaraca u glavu ostavljaju na promatranju. Kod njih nema one rečenice: Mama, paničarite, zašto ste nam doveli dijete?! 'U Klaićevoj to nećete čuti jer mi vidimo kojekakve primjere i sve ostavljamo na opservaciji', poručuje.
Jasno je, kaže, da svako dijete tijekom odrastanja barem sto puta udari glavom u nešto, stoga nam Gjurašin nabraja znakove pomoću kojih se može lakše razaznati događa li se nakon udarca s djetetom nešto što ne bi trebalo.
Ako se roditeljima čini da se nakon udarca dijete ponaša čudno ili ako je riječ o malom djetetu koje nije odmah zaplakalo, ako izgubi zrak, poplavi, padne u nesvijest, povraća ili se ne ponaša uobičajeno, oči drži zatvorene, da mu oči ili udovi titraju, obavezno bi trebalo doći.
'A što se pada s bicikla tiče, dovoljno je imati običnu kacigu, ne mora biti najskuplja, ali ipak će na sebe uzeti dio sile udarca', poručuje Gjurašin.
