Takve se ocjene, uz različitu skalu uvijenosti, mogu čuti i iz stručnih i poslovnih krugova. Glavni izvor nevolja vide u činjenici što hrvatska Vlada kroz prilagođavanje Europskoj uniji, nespornom idealu okolišnog zakonodavstva, prihvaća 'šupljikave' dokumente, kako bi sebi što manje vezala ruke okolišem. Naličje te politike probija kroz povremene kritike da je zaštita prirode velika prepreka stranim ulaganjima i da blokira gospodarski razvoj Hrvatske. Stvarne prepreke stranim ulaganjima su, kao što se zna, korupcija i birokratizam, nesređeno stanje i zaštita domaćih šerifa. Jer, što bi nama donijela ulaganja koja ne mogu proći ekološke kriterije drugih europskih zemalja, osim uništenja naše još uvijek očuvane prirode, naše najveće vrijednosti i naših najvećih resursa. Naime, kao u malo kojoj zemlji, ekološki dobro stanje okoliša je naš najvažniji resurs.

Dobar primjer Vladine 'nesvrstane' politike je Strategija održivog razvoja Republike Hrvatske, dokument koji Europska unija i sve njezine članice smatraju osnovnom odrednicom razvoja, a istodobno je ilustrativna po primjeni duha Dana Zemlje. Održivi razvoj je korištenje okoliša i njegova zaštita u jednom. Kao društveni mehanizam, on se temelji na ravnoteži gospodarskog i društvenog rasta uz brigu o svim aspektima okoliša, s posebnim naglaskom na štednji resursa i zaštiti klime. Naprednost te politike moguće je vidjeti po njezinim najistaknutijim načelima, u koje spada promicanje ljudskih prava, solidarnost i dijalog, uključenost građanstva u donošenje odluka, korištenje najboljih raspoloživih tehnika, predostrožnost i načelo 'zagađivač plaća' itd. Dakle, bitno drukčije od nemilosrdne borbe na život i smrt, kakvo gospodarstvo promiče naša Vlada.

Građani isključeni iz procesa odlučivanja

Stručnjakinja za održivi razvoj Mirjana Matešić nalazi niz važnijih manjkavosti hrvatske inačice toga dokumenta, koje se mogu sažeti na nedovoljnu uključenost sudionika u njezinu izradu, te nejasnoću i neodređenost njezine provedbe i integracije u zakonodavstvo. Dakle, sve ono što će Vladi omogućiti da pliva kako želi i uvijek bude u pravu. M. Matešić zamjera Vladi da u izradu Strategije održivog razvoja nije uključila ni sam Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj, kojem je ona na čelu, a koji okuplja četrdesetak istaknutih poslovnih subjekata privatnog sektora.

Iz niza bitnih načela održivog razvoja posebno bismo izdvojili trostruko pravo javnosti u vezi okolišne politike, koje je uneseno u naš sustav prihvaćanjem Arhuške konvencije 2007, a koje je još uvijek mrtvo slovo na papiru. Taj cvijet moderne demokracije omogućuje javnosti – koju čini svaki, ama baš svaki čovjeku koji to poželi – pravo da zna sve informacije o stanju okoliša u Hrvatskoj, da sudjeluje u odlučivanju o svakom pitanju okoliša i da može tražiti sudsku zaštitu u svakom trenutku ako smatra da su ova prethodna prava ugrožena. Ova snažna poluga javnosti nije još oživjela, jer su informacije o okolišu malo prisutne u javnosti i jer su državna tijela zatvorena za sudjelovanje javnosti. Službe za javnost Ministarstva došle su na zao glas po svojoj neprobojnosti, sporosti i one zapravo postoje da skrivaju informacija od medija. Iz GONG-a, koji je ovih mjeseci kroz jedan projekt intenzivirao zanimanje javnosti, upozoravaju da su okolišne kazne još male i ne motiviraju pravnike da se njima ozbiljnije pozabave.

Ministarstvo zaštite okoliša kao neprijatelj okoliša

Što o načinu na koji Vlada provodi okolišnu politiku misle udruge kojima i samo Ministarstvo priznaje pravo primogeniture, vidljivo je po njihovu rezolutnom zahtjevu s kraja prošle godine da smjesta smijeni tadašnju ministricu Marinu Matulović-Dropulić. Čak 52 udruge su se gotovo preko noći složile u definiranju sedam teških grijeha ministrice po okoliš, koji je, po mišljenju udruga, potpuno delegitimiraju u vođenju okolišne politike. Među grijesima su pogodovanje zagađivačima i ignoriranje ustavnog prava na zdrav okoliš, zastrašivanje udruga, sukob interesa, devastacija prostora, degradiranje instrumenata zaštite okoliša poput procjene utjecaja na okoliš, katastrofalno stanje u sustavu gospodarenja otpadom, pa čak i za rušenje ugleda Hrvatske s kojim se udruge susreću u međunarodnim kontaktima.

Grijesi obuhvaćaju prijezir svih okolišnih faza od ideje preko planiranja prostora do izdavanja dozvola, nadziranja gradnje zahvata i proizvodnje, djelovanja u incidentnim situacijama... Na većinu njih udruge su upozoravale na vrijeme, ali umjesto dijaloga i uvažavanja partnerstva u okolišnoj politici, državni sektor i zagađivači su reagirali prikrivanjem i uljepšavanjem stanja. Svaka od njih teška je prepreka za provođenje ionako klimave hrvatske politike održivog razvoja.

Studije zaštite o okoliša rade korumpirani 'ekolozi'

Autor ovoga članka osobno je stekao iskustva koja potvrđuju gornje tvrdnje. Radi se o postupku za odlagalište otpada Dubrovačko-neretvanske županije. Za nju je lokacija odabrana nezakonito, jer nije provedena Strateška procjena utjecaja na okoliš, niti je za tu lokaciju postojala mogućnost u prostornim planovima. Kako je odabrana ta lokacija, javnost ne zna, ali je stručnom dijelu te javnosti već unaprijed bilo jasno da je neprihvatljiva zbog vrlo propusne podloge i otvorenog utjecaja na širok sliv u kojem se nalaze, među inim, rezervat prirode i crpilište za vodoopskrbu. Zatim je provedeno hidrogeološko istraživanje čiji su rezultati bili nepovoljni i izrijekom odbacili tu lokaciju. Umjesto da povuče ideju, Županija je nastavila gurati studiju utjecaja, kojoj je Ministarstvo dalo zeleno svjetlo (!) i stavilo je na javnu raspravu.

Bila je to još jedna od traljavih 'studija' istog izrađivača s mnoštvom općih mjesta, a bez nekih vrlo važnih podataka. Usput, isti izrađivač napravio je prethodnu studiju za lokaciju kojoj je pripisao sve pozitivne značajke, ali su je rezultati hidrogeoloških istraživanja oborili u jednome danu. U aktualnoj studiji, izrađivač je falsificirao zaključke iz hidrogeologije kako bi ju sačuvao u igri. Što je najgore, izrađivači, investitori i njihovi stručnjaci u javnoj raspravi nisu dali nijedan novi podatak. Svoje iskustvo iz javne rasprave jedan je seljak lucidno opisao rečenicom 'došli pametni, vraćamo se ludi', što odlično odražava smisao te javne rasprave. Nikad ni poslije nisu stigli obećani odgovori.

Falsificiraju se podaci i krši Ustav samo da bi se okrenula lova

Potom je nadležno ministarstvo formiralo povjerenstvo čiji je smisao provjeriti sve aspekte studije utjecaja na okoliš. Nas predstavnike zainteresiranih udruga za vrijeme sjednice povjerenstva smjestili su u magareću klupu, bez prava riječi, uvida i u jedan dokument, da ne govorimo o podjednakim pravima koje imaju članovi povjerenstva, jer smo ih s obzirom na duh studije utjecaja i na naše prinose diskusiji trebali imati. Povjerenstvo ima mandat pozabaviti se tehničkim pitanjima rješenja, pa je u tom duhu, s ponekim izuzecima, i protekla sama sjednica. Na trenutke je bila i žalosno-smiješna. Tako, primjerice, na pitanje članova povjerenstva o biološkim štetama na planiranom području, koje će u tom smislu biti potpuno uništeno, predstavnik izrađivača zadužen za biologiju je odgovorio da štete neće biti jer je u pitanju 'obični mediteranski garig, bezveze… beskorisna šikara'. Umjesto da tome 'ekologu' pokrenu oduzimanje licence i vrate studiju na temeljitu doradu, članovi povjerenstva su nastavili s molbom za dodatnim podacima – kojih nije moglo biti. Toliko o održivom razvoju u središtu najvećeg podzemnog biodiverziteta u svijetu.

Sve to skupa pokazuje da su postupci kojima je cilj osiguranje održivog razvoja obična farsa u kojoj postoji samo jedna strana. Ne postoji snaga argumenata, a pravna procedura se poštuje samo kad odgovara vlasti. Tako realizacija projekata upravljanja okolišem otvoreno ili prikrivenije počiva na prisili, ako ne i na golom nasilju. Iskusniji članovi udruga stoga upozoravaju mlađe suborce da argumenti nisu nikakav jamac za uspjeh u zaštiti okoliša, nego duga i bespoštedna borba koja ovisi o široj javnosti i općoj demokratizaciji. O tome dovoljno svjedoči razvoj događaja s odlagalištima: kako je Ministarstvo procijenilo da ima loše izglede na uspjeh, Vlada priprema novi pravilnik o određivanju sanitarnih zona koje će im dopuštati da rade odlagališta tamo gdje prije nisu mogli. Time višestruko krše Ustav, zakone i podzakonske akte, koji će prije ili kasnije biti pravno sankcionirani, ali njima je vrlo važno da se dotad obrne masna lova koja je u igri.

Otišli Sanader, Matulović-Dropulić i Mladineo, a ostali kadrovi nezainteresirani za dobrobit prirode

Istinabog, neke stvari su se promijenile. S čela Vlade je otišao premijer Ivo Sanader za kojeg se tvrdi da je bio kolovođa sve korupcije u državi. Otišla je i ministrica Matulović-Dropulić. Zatvoren je šef Fonda za zaštitu okoliša Mladineo. Među kolegama se provlače glasine da to nije sve što će se dogoditi u tome resoru. U redu, lijepo je da se čisti, za zdraviji okoliš. Ali, što se promijenilo u kvaliteti rada Ministarstva? Ja ne vidim promjene. Ni to ne treba čuditi. Ministarstvo počiva na starom kadru: uglavnom su to inženjeri prirodoslovlja ili biotehničkih znanosti koji nisu nužno zahvaćeni etikom održivosti. Približavanje ideji održivog razvoja ne ovisi o osmišljenoj edukaciji, nego o njihovom vlastitom altruizmu. Drugi sloj je administracija koju i danas kao i prije 30 godina krase ona ista birokratska obilježja. Oni su još dalje održivog razvoja.

U tome je katastrofa. Teško je naći pristaliji izraz. Agenda 21 o održivom razvoju stara je gotovo dva desetljeća, a Arhuška konvencija ravno jedno desetljeće, jednako kao i pristup Hrvatske Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju. Da je Hrvatska krenula iskreno usvajati načela održivog razvoja, a ne prazno fingirati njihova usvajanja, ona bi dosad bila temeljni gradbeni element uspješnog hrvatskog demokratskog i gospodarskog razvoja. Ovako, sasvim je normalno da vam načelnik Odjela za gospodarenje otpadom u obliku pošalice odgovori kako održivi razvoj jako lijepo zvuči, ali u praksi ne postoji.