Svaki put kad ih biramo, smrtno ozbiljno raspravljamo o tome treba li nam uopće predsjednička funkcija lišena većine stvarnih ovlasti, svedena više ili manje na puki protokol koji godišnje sprži pedesetak milijuna kuna. Raspravljamo, a onda nakratko svejedno upadnemo u histeriju oko imena novog ćaće nacije - dobro, nedavno smo dobili i prvu mater - da bismo nedugo nakon toga uvijek iznova razočarano lamentirali o ispraznoj formi, estradizaciji politike i besmislu cijele te parade
Naravno, dojam ovisi o kutu gledanja: nisu rijetki slučajevi da je onima koji su s ushitom pratili Josipovićevo špartanje po Hrvatskoj, pompa koja prati putešestvije današnje predsjednice neopisivo iritantna. I obrnuto, dakako - oni koji su prije godinu ili dvije rogoborili zbog rasipanja javnog novca i bezobrazne samopromocije prvog državnog fikusa, danas svaku pojavu Kolinde Grabar Kitarović u javnosti izjednačavaju s ukazanjem Gospe i direktno povezuju s duhovnim ozdravljenjem hrvatske nacije.
Sukus u oba slučaja je potpuno jednak. Kao što smo na ovom mjestu prije nešto više od godine dana Ivu Josipovića proglasili 'najskupljom hrvatskom posvudušom', tako Kolindu Grabar Kitarović danas mirne duše možemo prekrstiti u hrvatsku kraljicu banalnosti. Šest mjeseci mandata je sasvim dovoljno.
A opet, što smo drugo mogli očekivati? Hrvatske predsjednike upravo i biramo kako bi se sukladno svojim ovlastima bavili tričarijama. Tražili ste, gledajte.
Ali mora se priznati da je tu vještinu promoviranja ničega u svojih deset splitskih dana friška hrvatska predsjednica dovela do savršenstva. Taman kad smo pomislili da od lijepljenja pločica i vožnje kombajna luđe ne može, dobili smo i fiktivno upravljanje trajektom, predsjedničko lizanje sladoleda, ceremonijalno trljanje palca na spomeniku Grguru Ninskom i postrojavanje cijele jedne novinske redakcije. U Splitu je zavladao ozbiljan strah da će umjesto trenera Damira Burića poželjeti sjesti i na klupu Hajduka, pa konačno razriješiti dvojbe na pozicijama stopera i bekova.
Kolinda Grabar Kitarović u Dalmaciji se radikalno uživjela u status 'žene iz naroda', koji teatralno cjeliva u svojim patetikom prešećerenim javnim nastupima, a bilo je vidljivo da joj upravo ta uloga najviše odgovara, kao da je žena konačno ostvarila sve svoje djevojačke maštarije. Sasvim sigurno joj je pomogla činjenica da u dijelu puka ionako uživa status božanstva, pa je došlo do čarobnog klika u kojemu njoj ekstatična masa klikće na svakom koraku, dok joj ona odzdravlja mahanjem papinskim pokretima zglobova i uvijek istim predizbornim smiješkom.
