Kada je film u pitanju, postoje neka univerzalna pravila. Jedno od najčvršćih je da ne postoji pouzdani recept za hit veliku gledanost (premda u nas, čini se, mediteranske komedije uglavnom najbolje prolaze), niti postoje jamstva umjetničkog uspjeha (čak i najbolji svjetski autori znaju podbaciti). Slijedeće je pravilo da se uspjeh u kinima i umjetnički uspjeh mogu poklapati, a mogu biti i u potpunoj suprotnosti. Također, postoji i pravilo da kino-distribucija već jako, jako dugo nije jedini put prema publici. Građani Hrvatske, recimo, na televiziji rado gledaju i domaće filmove koji nisu imali nikakvu gledanost u kinima, pa već samim tim društvo dobiva neku korist od filma, čak i ako on nije umjetnički vrijedan kao što je Šuti. Rumunjski novi val je, primjerice, požnjeo jako puno evropskih nagrada i sjajnih kritika, prikazuje se na brojnim televizijskim programima (pa i u nas), no u rumunjskim kinima ti filmovi često imaju gledanost usporedivu s dosezima filmova kao što su Obrana i zaštita, Kotlovina ili Pismo ćaći (a Rumunjska ima pet puta više stanovnika od Hrvatske). Dakako, mnogi ambiciozni domaći filmovi tako prolaze u svim zemljama – čak niti SAD ne proizvode samo Avatare i Hobbite

Stvar treba gledati u cjelini: gledanost domaćih filmova u protekloj godini je dosegla visine kakve dugo nisu zabilježene (ponajviše zahvaljujući hitovima Vinka Brešana i Silvija Petranovića, ali i projektu ekranizacija romana o Koku te Sonji i bikuVlatke Vorkapić), a počeli smo polako privlačiti i strane producente. Sve je to dio kinematografije u koju se, poznato je, ulaže manje novaca negoli u kazalište.

No, s obzirom na pristojnu količinu pulskih nagrada, uglavnom solidne kritike i pristojnu medijsku pažnju ipak je mnoge šokirao podatak o broju gledatelja Nolina filma manjem od petsto. Uistinu, kako se to moglo dogoditi? To naravno ništa ne govori o kvaliteti djela, ali s obzirom na javno financiranje, nije li trebalo biti malo više gledatelja? Slažem se, itakako je trebalo, ali mislim da božićna sezona nije pravo vrijeme za puštanje u kina ovako mračnog filma, koji prikazuje intimne drame i k tome ukazuje na društvene probleme. U doba Božića ljudi i više nego obično vole komedije i filmove za djecu.

Nola je, doduše, jedan od rijetkih naših autora u čijim cjelovečernjim filmovima ima izravnih uputnica na kršćanstvo i vjeru, a još su češće teme patnje, ljubavi i krivnje, središnje za katoličku i neke druge religije. No, ozbiljno bavljenje patnjom i ljubavlju, eto, ne spada u vrijeme darivanja. Ne bi Šuti, doduše, bio hit ni u neko drugo doba godine, no ovakvo je tempiranje bilo prilično loše. Ne znam koliko je državna televizija (inače koproducent filma) prikazivala reklama, jer uglavnom gledam HTV3 i slične kanale (pa mi mnoge reklame, avaj, promiču), no plakat za Šuti kao da polazi od pretpostavke da film ionako nije za široku publiku, pa ne treba niti pokušati privući gledatelje.

Mnogi ozbiljni kritičari, međutim, njegov opus smatraju jednim od vrhunaca novije hrvatske produkcije a, uz uobičajene komplimente, čak i oni kojima se film ne sviđa mogu vidjeti visoku razinu profesionalizma zadnjeg ostvarenja. Ja mislim da je film veoma dobar, a ranije spominjanima ću dodati još jednu vrlinu: Šuti se ne uklapa u trendove, već ide svojim putem – ne pridaje nikakvu pažnju pratećoj kameri iz ruke s neurednom kompozicijom kadra i škrtom, realističkom rasvjetom, što danas dominira u međunarodnom art-filmu. Kod Nole se pomno i vješto prostor oblikuje svjetlom (uz pomoć sjajnog direktora fotografije Mirka Pivčevića) a smisao proizlazi iz montažnog građenja priče, pa Šuti očito proizlazi iz njegovih autorskih potreba, iz zamjetnih i vrijednih znanja koje stiče iz filma u film. To, priznat ćete, nije mala vrlina danas, kada je zbog digitalnog olakšavanja komunikacija u filmskom svijetu, individualnost izraza prilično ugrožena.