Kako se postaviti prema albanskim zahtjevima za prijevodom Microsoft Officea, hoće li nastavak FPS-a 'Bitka na Neretvi  - prelazak kanjona' nadmašiti standarde jedinice, potiče li Twitter bratstvo i jedinstvo i u kakvom je odnosu prema klasnoj borbi, a koji digitalni čitač pruža najbolje iskustvo čitanja monografije 'Povijest NOB-a', rasprave su koje Jugoslavija, osim u nekoj zabavnoj fiktivnoj alternativnoj povijesti, nikada nije dočekala. Ipak, treba joj odati počast što je i u svojim umirućim danima bar pokušavala ulagati u jedno od najvrednijih područja tadašnje budućnosti, a danas sadašnjosti - informatičko obrazovanje.

15 na 2.000
Knjiga sa sličnim naslovom, objavljena u nas prije četrnaest godina, započinje rečenicom: 'Kompjutori su pred vratima našeg školstva. Doduše pred

vratima su, uz malo iznimaka, čekali gotovo cijelo jedno i pol desetljeće. No danas ulaze. I to masovno ulaze', pisali su s dozom ironije 1987. godine Vladimir Mužić i Stjepan Rodek u pedagoškom djelu 'Kompjutor u preobražaju škole'. I doista, iako su imali razloga za sarkazam, vizionarski pedagozi imali su u drugoj polovici osamdesetih godina i puno razloga za zadovoljstvo - računala su doista po prvi puta masovno došla pred oči i u ruke hrvatskih osnovaca i srednjoškolaca! Kako je Jugoslavija bila poprilično birokratizirana zemlja u kojoj su inicijative morale biti planski isplanirane i doći 'odozgo', organ koji se zvao Odbor za unapređenje informatičkog obrazovanja u odgojno-obrazovnoj djelatnosti SR Hrvatske bio je zadužen za provedbu ambicioznog programa prema kojem je svaka hrvatska škola u sljedećih nekoliko godina trebala postati 'informatizirana', što je značilo da mora dobiti informatičku učionicu, pa makar na 15 računala dolazilo 2.000 učenika!

Orao i Ivel
Proizvodnja i opskrba hardverom stavljena je u domaće ruke. Osnovne škole opskrbljivane su modelom Orao, u školi preimenovanom u Impuls 9010,

stvaranom u varaždinskom PEL-u. Kao preduvjet ulaska u školu Orao je morao biti osuvremenjen, pa mu je memorija proširena na 32 KB RAM-a, a kazetofon zamijenjen disketnom jedinicom. Srednjoškolci pak, koje su 'odgovorni' okarakterizirali kao populaciju s najviše interesa za informatiku, dobili su i bolja računala - Ivel Ultru, u školskom izdanju zvan Impuls 9020, a stvoren također na 'domaćem' terenu u Ivanić Gradu. Ivel Ultra pripadao je svjetskom fenomenu 'kloniranja' računala Apple II, pa je njegov operacijski sustav IDOS bio kompatibilan s Appleovim operacijskim sustavom DOS 3.3. Voditelj programa Ivan Mecanović zadovoljno je izjavljivao: 'Mislim da je bitka za srednju školu praktički dobivena. Godine 1986. školama je isporučeno više od 700 računala, a ove će se isporučiti 1.000, tako da će krajem 1987. biti kompjutorizirano oko 50 posto škola.'

Mali genijalci
Posebna zanimljivost tih, za bavljenje informatikom teških, ali romantičnih godina, svakako su  nadareni

učenici, a ne njihovi 'učeni' profesori! Nedostatak kvalitetnog softvera dovodio je do toga da su pred učenicima stajale samo hrpe beskorisne plastike i čipovi. Mladi tadašnji geekovi samoinicijativno su pristupali izradi vlastitih programa. Tako šesnaestogodišnji Robert Zeljko, učenik Centra za strojarstvo i elektrotehniku Nikola Tesla, za školu izrađuje program RAAD kojim je obrađivana razredna administracija poput ocjena, prosjeka i broja izostanaka. Prava atrakcija je tada Tomislav Petrović, laskavo nazivan 'najmlađim programerom', koji još kao četrnaestogodišnjak dobiva nagradu engleskog časopisa Sinclair User za nacrtanog, animiranog i programiranog robota! Ne preostaje drugo nego složiti se s autorima tadašnjeg informatičkog časopisa Trend - 'treba pustiti male genijalce neka rade'.