Ostvare li se rezultati aktualnih ispitivanja javnog mnijenja, SDP će po drugi put doći u prigodu sastaviti vladu temeljem uspješne izborne koalicije. Početkom 2000. socijaldemokrati su zahvaljujući koaliranju s HSLS-om izborili 71 zastupnički mandat u Hrvatskom saboru (regionalnim strankama PGS-u i SBHS-u unutar te koalicije pripala su tri mjesta), što je uz mandate 'Porečke četvorke' bilo dovoljno za preveliku poslijeizbornu koaliciju.

Preveliku jer je u vladi premijera Ivice Račana bio veći broj stranaka od broja koji je osiguravao natpolovičnu većinu u saborskim klupama. Dvanaest godina kasnije čini se da se povijest ponavlja. Izborna koalicija SDP-a, HNS-a, HSU-a i IDS-a mogla bi na predstojećim parlamentarnim izborima osvojiti 76 ili više saborskih mandata koji jamče odluku novog saziva Hrvatskog sabora o iskazivanju povjerenja Vladi. Bude li koaliciji na čelu s SDP-om potreban za većinu još pokoji mandat, pokušat će ga pronaći među ostalim parlamentariziranim strankama i listama.

SDP-u će se, vrlo vjerojatno, ponovno isplatiti izborna koalicija. Da je kojim slučajem SDP i 2007. formirao koaliciju s HNS-om, HSU-om i IDS-om, sada bi na izbore išao kao vladajuća stranka. Mada je nezahvalno agregirati rezultate pojedinačnih nastupa stranaka iz niza razloga od kojih je najvažniji pitanje bi li zajednički nastup strankama donio više ili manje glasova birača, uvijek se može spekulirati. Tako bi matematički zbroj glasova danih pojedinačnim listama aktualnih članica Kukuriku koalicije na izborima 2007. njihovih stvarnih 67 mandata pretvorio u hipotetskih 76.

Ukratko, da su SDP, HNS, HSU i IDS koalirali i prije četiri godine, bili bi relativni izborni pobjednici. Pritom bi najviše profitirali u petoj izbornoj jedinici (jug Slavonije) u kojoj bi dobili dva mandata više, a ne bi uopće profitirali u prvoj (središte Zagreba) i osmoj izbornoj jedinici (Istra i Rijeka) jer bi osvojili isti broj mandata koalirali ili ne. Ovaj primjer govori da je strankama najisplativije koalirati ondje gdje su pojedinačno slabije jer je učinak zajedničkog nastupa izraženiji. Na prošlim se izborima koalicija isplatila HSS-u i HSLS-u jer bi zajedničkih osam mandata ove dvije stranke teško osvojile pojedinačnim nastupima. S obzirom da razlika potrebna za osvajanje mandata u pojedinim hrvatskim izbornim jedinicama temeljem D'Hondtove metode katkada iznosi samo nekoliko stotina glasova, nije teško zaključiti da liste ispod izbornog praga od pet posto, 'teške' desetak tisuća glasova, mijenjaju i broj i raspored dobivenih mandata. Primjerice, da su kojim slučajem 2007. samo HNS i HSU koalirali u sedmoj izbornoj jedinici, dobili bi, zbrajajući stvarni broj glasova palih za obje liste, umjesto jednog (HNS) dva mandata, oduzimajući HDZ-u njegov šesti osvojeni mandat, i to unutar manje od četiri stotine glasova.

To je matematika, ali što je s politikom i percepcijom birača?

Razmjerni izborni sustavi zbog svog pravila odlučivanja potiču samostalan izborni nastup jer od izbornih aktera za osvajanje mandata ne traže osvajanje relativne ili apsolutne većine, već kvalificirani udjel u glasovima, ponekad od samo nekoliko postotaka. U nekim su zemljama izborne koalicije zakonski onemogućene ili za njih vrijede izborni pragovi viši nego za pojedinačne stranke. Toga u hrvatskom slučaju nema te je strankama koje se bore za svaki mandat isplativije ući u koaliciju s drugima nego nastupati same.

Drugo je pak pitanje hoće li takav zajednički nastup birači ocijeniti konstruktivnom suradnjom ili brakom iz računa. Kao u svakom povezivanju, izborni partneri trebaju i samostalno biti autentični. Tko će u tom povezivanju dobiti više, svojevrsni je predbračni ugovor. Za sada su svoju izbornu romansu najbolje naplatili HNS u koaliciji sa SDP-om i Željko Kerum u koaliciji s HDZ-om. HNS-ovci i splitski gradonačelnik samostalno najvjerojatnije ne bi izborili ono što su u koaliciji dobili od partnera. Druga strana zasad nema ništa protiv. Njoj je puno bitniji primat u nadmetanju s glavnim suparnikom. Alimentacije stižu kasnije.