Prije četiri dana, 2. prosinca na Dan grada Osijeka, na svečanoj sjednici Gradskog odbora održanoj u osječkom HNK-u, Anto Đapić se s laureatima slikao na pozornici uz riječi: ‘Moram se i ja slikati, ipak sam ja predsjednički kandidat’, e da bi u petak, 5. prosinca izjavio da odustaje od candidature. Njegova odluka u javnosti je odjeknula kao ‘grom iz vedra neba’. Ipak u političkim krugovima kao da su to očekivali.
‘Nisam iznenađen, posebice jer se nije odlučio na prikupljanje potpisa. Cijela kandidatura bila je motivirana da se izađe u medije i politički istrguje. Ali njegova cijena je niska i to nije mogao. Tražio je nekog od 'izglednijih' tko će ga angažirati i za to nagradit. Najavio je da će kritizirat Kujundžića jer je očito očekivao podršku HDZ-a, prokomentirao je za tportal Danijel Srb, predsjednik HSP-a, naglasivši kako najavljenim glasovima za kandidatkinju Kolinde Grabar Kitarović, Đapić i dalje pokušava trgovati.
I sama njegova kandidatura bila je potpuno iznenađenje. No, Anto Đapić smatrao ju je sasvim normalnim slijedom u svojoj dugogodišnjoj političkoj karijeri koju je želio okruniti predsjedničkim mjestom. Već otpisan kao 'politički mrtvac', prošle godine po drugi put izbačen iz svoje stranke, Hrvatske stranke prava, Đapić se ponovo dočekao 'na noge'. Poslije sedamnaestogodišnjeg vođenja HSP-a, nekoliko saborskih mandata, mjesta gradonačelnika u Osijeku, stremio je najvišem mjestu u državi.
Njegov politički put bio je dug i trnovit, pun uspona i padova. Za pravašku politiku se opredijelio još u svojoj mladosti. Rođen je 22. kolovoza 1958. u selu Čaprazlijama kod Livna. Đapićev otac Ivan otišao je s braćom na rad u Njemačku, a Anto se s majkom Miroslavom 1962. doselio u Osijek, gdje je stekao naobrazbu. Cijela obitelj je, kako Đapić tvrdi, bila pod povećalom Udbe. Njegov otac privođen je na ispitivanje, a stric Ante ubijen je u Njemačkoj 1989. Cijeli slučaj toga ubojstva tek sada poprima interes javnosti, uz 'slučaj Perković', premda je još 1999. Anto Đapić predao svu dokumentaciju iz Udbinog arhiva koja, kako tvrdi, dokazuje tko je bio zadužen za likvidaciju političkih emigranata.
U prometnoj nesreći, prenoseći propagandne emigrantske materijale, stradala je majka Miroslava pa je Anto bio prisiljen, zajedno s bratom zarađivati kopajući bunare i obavljajući druge teške fizičke poslove. Uz sav taj rad uspio je, nakon šest godina, završiti Pravni fakultet u Osijeku.
Svoju političku karijeru započeo je devedesetih kada se uključio u osnivanje osječkog HDZ-a u kojem je bio član Središnjeg odbora. No, zbog starog hrvatskog pozdrava – podignute desnice, Đapić je na Prvom saboru isključen iz stranke. Poslije toga skrasio se u HSP-u koji je bio pod vodstvom Dobroslava Parage. Nakon ubojstva potpredsjednika stranke Ante Paradžika, Đapić je zauzeo njegovo mjesto u HSP-u. Osim toga, postao je i privremeni vršitelj dužnosti načelnika glavnog stožera HOS-a sve do srpnja 1992. kada ga je zamijenio general bojnik Ante Prkačin. Iste godine Đapić je izabran za saborskog zastupnika.
Nakon što je odbijen njegov prijedlog o sazivanju izvanrednog Sabora stranke, Đapić je isključen iz stranke 1993. Njegovi pristaše samo dva mjeseca poslije, dok je Paraga bio u SAD-u, organizirali su 'Kutinski sabor' koji je Đapića postavio za predsjednika stranke. Odlukom suda uspjeli su zadržati i ime stranke HSP. Iste godine na parlamentarnim izborima njegova stranka osvaja 5,1 posto glasova, dovoljno za ulazak u Hrvatski sabor.
Uz pomoć članova HBSSB-a pod vodstvom Branimira Glavaša, Đapić je na lokalnim izborima 2005. porazio dotadašnjeg osječkog gradonačelnika Zlatka Kramarića koji je na toj funkciji bio 15 godina. Na mjesto gradonačelnika Đapić je zasjeo još jednom 2009. nakon što je ostavku podnio njegov stranački kolega Gordan Matković
Hrvatska stranka prava bila je snažan igrač na hrvatskoj političkoj sceni, a 2003. dostigla je svoj vrhunac osvojivši sedam saborskih mandata. Put prema dolje klimaks doživljava na parlamentarnim izborima 2007., kada je zbog lošeg rejtinga stranka osvojila tek jedno saborsko mjesto. Mnogi su to objasnili time da je Đapić, u strahu za svoju fotelju, rastjerao ugledne članove (Tončija Tadića, Ružu Tomašić, Miroslava Rožića, Peru Kovačevića…) i radio u interesu HDZ-a.
Vodstvo stranke tada je preuzeo Danijel Srb, a Đapić je u stranci posljednje tri godine ostao kao počasni predsjednik. To je trajalo sve do 2013., kada je iz nje izbačen. Razlog tome je, kako su objasnili u toj stranci, to što je Đapić nastavio iskorištavati stranku za svoje političke ambicije unatoč obećanju da se više neće baviti politikom. Pravaši su smatrali da im ne ide dobro s Đapićem, ali godine koje su uslijedile pokazale su da im ni bez njega ne cvjetaju ruže. No, Đapić se ne predaje. Da ga je teško otjerati s političke scene pokazao je još davne 1993. kada je izbačen iz stranke, no na kraju nije izgubio on, već tadašnji čelnik HSP-a Dobroslav Paraga koji je bio primoran osnivati novu pravašku formaciju HSP 1861. Đapić se pak od gubitnika prometnuo u pobjednika.
'Naoružan' znanjem i iskustvom, Anto Đapić je obznanio da kreće po svoju novu pobjedu. Što ga je zaustavilo na tom putu, nismo uspjeli doznati od samog Đapića. Neslužbeno se nagađa da afere koje se vežu uz Đapićevo ime, kao što je izgradnja Gradskog vrta, postavljanje spomenika Anti Starčeviću i afera sa ZOIS-om kojom Slavonci gubi 11 milijuna eura, te uhićenje Vlade Zeca slavonskog tajkuna, nikako nisu primjerene predsjedniku jedne države. No, predsjednik HBSSB-a Dragan Vulin kaže da je razlog vrlo jasan: 'Đapić je skupio tek nekoliko stotina potpisa, iako je u njegovom slučaju i sama najava kandidature bila politička trgovina. Nikad ga nisam smatrao relevantnim kandidatom', rekao je Vulin. S njim su se očito složili i građani koji su to potvrdili malim brojem potpisa.
