Dva desetljeća nakon potpisivanja Kumanovskog sporazuma, kojim je označen kraj NATO-ova bombardiranja SR Jugoslavije te je tadašnji predsjednik SRJ Slobodan Milošević pristao povući sve svoje vojne i policijske snage s Kosova, međunarodne mirovne snage KFOR-a još su prisutne u toj žarišnoj točki Balkana, a Srbija i Kosovo sve su dalje od rješenja. Kakvo je naslijeđe Kumanovskog sporazuma, tko je od njega profitirao i kakva je budućnost Kosova, za tportal analizira vanjskopolitički analitičar Anđelko Milardović
Prošlo je točno 20 godina otkako je 9. lipnja 1999. na vojnom aerodromu nedaleko od trećeg po veličini makedonskog grada potpisan Kumanovski sporazum, koji je nakon 79 dana bombardiranja tadašnje SR Jugoslavije označio kraj NATO-vih zračnih akcija i uspostavu vlasti Ujedinjenih naroda u toj pokrajini.
Sporazum su potpisali general Vojske Jugoslavije Svetozar Marjanović, policijski general Obrad Stevanović i britanski general Mike Jackson. Njime su se, prema Jacksonovim riječima, stekli uvjeti za prekid bombardiranja, raspoređivanje međunarodnih mirovnih snaga i postupno povlačenje jugoslavenske vojske s Kosova.
vezane vijesti
Prve međunarodne postrojbe koje su stigle na Kosovo i Metohiju bile su iz ruskog konvoja u sastavu mirovnih snaga UN-a, koje su nakon zauzimanja kontrole nad prištinskim aerodromom ušle u glavni grad pokrajine. Četiri sata kasnije s makedonskog teritorija na Kosovo su stigli i britanski pripadnici KFOR-a.
SAS-ovci i specijalci iz redova Gurka prešli su granicu u helikopterima kod mjesta Blace kako bi nakon desanta osigurali dolazak ostalih britanskih i francuskih mirovnih snaga.
Nepoštovane odredbe
Već šest sati kasnije u Orahovac iz pravca Makedonije pristiže i 800 njemačkih vojnika, a nekoliko dana kasnije pripadnici talijanskog KFOR-a preuzimaju vlast u Peći. Vojska Jugoslavije napustila je Prištinu 16. lipnja, a njihov odlazak nadzirale su pridošle mirovne snage. Iako je Kumanovski sporazum još uvijek na snazi, njegove odredbe iz sigurnosnih razloga nisu poštovane, osobito nakon što posljednji događaji nisu dopuštali da Srbija inzistira na dijelu dogovora za koji Beograd tvrdi da mu je njime dopuštena prisutnost na Kosovu s tisuću vojnika i isto toliko policajaca.
Sve do prije tjedan dana, nakon akcije kosovskih specijalaca u kojoj je uhićeno dvadesetak srpskih policajaca, činilo se kako su pregovori Beograda i Prištine o finalnom rješenju u završnoj fazi. Tijekom tih pregovora međunarodna zajednica učestalo je spominjala termine poput razgraničenja, podjele i razmjene teritorija, pa čak i administrativne kozmetičke korekcije. Pritom nitko iz Beograda i Prištine nije ponudio konkretno rješenje, pa je i budućnost Kosova stavljena u pitanje.
Ulje na vatru dodao je srpski predsjednik Aleksandar Vučić jer je zbog uhićenja policajaca na sjeveru Kosova zapovjedio postrojbama Vojske Srbije stanje pune borbene spremnosti. Vučić je pritom nagovijestio mogućnost vojne intervencije, ali je poslije 'stao na loptu' zanijekavši vojno uplitanje Beograda.
Najnoviji događaji pokazuju kako Beograd niti Priština nisu spremni za mirni rasplet trajnožareće krize u regiji, mišljenja je Anđelko Milardović. Vanjskopolitički analitičar u razgovoru za tportal ističe kako Kumanovski sporazum nije polučio rezultate koji se zbog složenosti situacije na terenu nisu ni mogli očekivati.
Geopolitički interesi velesila
'Odnosi Beograda i Prištine sve se više zaoštravaju zbog ključnog problema međunarodnog priznanja Kosova i stava međunarodne zajednice koja tamo ima svoje snažne geopolitičke interese. Riječ je o zamrznutom, kontroliranom i instrumentaliziranom sukobu političkih elita koje koriste taj sukob radi vlastitih interesa. Iza sukoba na Kosovu stoji politika velikih sila, ponajviše Sjedinjenih Država, koje vuku konce u toj pokrajini. S druge pak strane, jedini čvrsti saveznik Srbije po pitanju Kosova je Rusija. No pritom nije riječ o pravoslavnim ili slavenskim vezama, već o čistim interesima Moskve', smatra znanstveni istraživač sa zagrebačkog Instituta za migracije i narodnosti.
Milardović ne daje mnogo šansi ideji pozitivnog raspleta u obliku prekrajanja granica.
'Takav rasplet otvorio bi Pandorinu kutiju beskrajnog broja potencijalnih novih sukoba ne samo u ionako nestabilnoj regiji, već i šire na globalnoj razini', upozorava Milardović.
'Tom računicom svatko bi tražio svoj dio kolača. Domino efektom aktualizirali bi se slovensko-hrvatski granični sporovi, hrvatsko-bosanskohercegovački, crnogorsko-kosovski, crnogorsko-albanski, srpsko-bosanskohercegovački, makedonsko-albanski, srpsko-makedonski, a potom i šire, počevši od Turske, Grčke, Krima, kavkaskih država, pa i šire. Bila bi to katastrofa globalnih razmjera', procjenjuje analitičar.
Igra s nultim rezultatom
Tportalov sugovornik dodaje kako u slučaju Kosova ne postoji optimistični scenarij zbog sveprisutne teze da time jedni dobivaju nešto što istovremeno drugi gube. Riječ je o igri s nultim rezultatom, iako je Kosovo za Srbiju davno nepovratno izgubljeno, ističe analitičar.
Pritom ocjenjuje da su Kosovari 20 godina od Kumanovskog sporazuma u prednosti i stoga što se sve češće mogu čuti procjene da će se Kosovo priključiti Tirani, što je san većine Albanaca s obje strane granice, a koji zbog vlastitih interesa podupire i Washington. S druge strane, taj plan minira Moskva jer u Srbiji i tom dijelu regije ima vlastite geostrateške interese.
'Problem Kosova znatno teže pada Beogradu. Dokaz tome su i nedavni prosvjedi protiv srpskog predsjednika Aleksandra Vučića zbog nepovratnog gubitka Kosova, a koji se ne usudi priznati da je pokrajina odavno izgubljena za Srbe. Time održava status quo, ali i riskira građanski rat u Srbiji jer je nezadovoljnika postojećim stanjem na krajnjoj desnici sve više. Upravo te velikosrpske snage izazivaju Vučića na izvlačenje tenkova na ulice, a zazivaju unutarnji sukob koji bi se zakonom spojenih posuda vrlo lako mogao preliti i preko granica Srbije', zaključuje Milardović.
