Bilo je u nekim susjednim zemljama podgrijavanja atmosfere prije sastanka, očekujući valjda da će se Nijemci u zadnji čas predomisliti i pokazati razumijevanje za balkanske nacionalističke razmirice. Nisu. Pozvali su ih da im kažu da je krajnje vrijeme da se okončaju fantazije o zamjeni teritorija. Pozvali su ih i da im kažu da je put ka članstvu u EU otvoren, ali nema nikakvih garancija. Pozvali su ih i da im kažu da očekuju konkretan napredak u borbi protiv korupcije, obrani demokratskih sloboda i predanosti politici čiji je cilj javni, a ne privatni interes.

Iskoristili su ovaj sastanak i da čestitaju sjevernomakedonskom vodstvu na volji i hrabrosti da, s grčkim partnerima, riješi problem naziva zemlje i time ukloni prepreku koja ih je pritiskala više od dva desetljeća.

Sebični interesi

Isto to bi htio i Aleksandar Vučić. Htio bi da mu se prizna dobra volja za rješavanje odnosa s Kosovom i da ga se pusti da taj problem riješe dvojica vođa. No njemačka kancelarka rekla je u Berlinu da je to i europski problem i da je i nama drugima važno na koji način dvije strane namjeravaju postići rješenje. Pokušaj Vučića da uvjeri druge kako je dogovor između Kosova i Srbije samo njihov i ničiji više nije prošao dobro upravo zbog ideje o razmjeni teritorija kao načinu postizanja dogovora.

Tim Federice Mogherini i povjerenika Johannesa Hahna sasvim neodgovorno zauzeo je stav da je legitimno sve što se dvije zemlje dogovore. Na stranu to što nema jedinstvenog stava ni u Srbiji ni na Kosovu. Ono što je nevjerojatno jest da su Mogherini i Hahn, vjerojatno iz svojih sebičnih interesa potaknutih ambicijom da na kraju mandata proglase neki vanjskopolitički uspjeh ove Komisije, bili spremni otvoriti pitanje promjena granica na Balkanu ne uzevši u obzir probleme koje bi takav dogovor proizveo u budućnosti. No oni buduće probleme ne bi rješavali, a u svoje životopise stavili bi referencu o povijesnom dogovoru između Srbije i Kosova. To što taj dogovor ne bi učvrstio povjerenje između dvije zemlje, a otvorio bi mogućnost daljnjih zlouporaba ideje teritorijalnih prekrajanja na Balkanu, a ne zaboravimo, i u Europi, bilo je očito manje važno.

Da ne bi bilo zabune, ovo ne znači da dobru volju za rješavanjem otvorenih pitanja ne treba pozdraviti. Nitko ne dvoji da je Srbiji teško promijeniti svijest o statusu bivše pokrajine. No tražiti rješenje na način da se za priznanje Kosova Srbiju 'utješi' nekom teritorijalnom kompenzacijom ne zaslužuje vrijeme i energiju koja je u posljednjih godinu dana uložena u uvjeravanje domaće i međunarodne javnosti o nužnosti zamjene teritorija kao temelja na kojem će se graditi dobrosusjedski odnosi u budućnosti. To je toliko apsurdno da zaslužuje nekoliko rečenica.

Bratimljenje neprijatelja

Ratovi devedesetih godina prošlog stoljeća na Balkanu vodili su se teritorijalnim, odnosno plemenskim principom – pripadnike našeg plemena okupiti na jednom teritoriju. Nepripadnike našeg plemena izbaciti s našeg teritorija, a po mogućnosti prigrabiti i malo njihovog teritorija, ukoliko ih se uspije otjerati. Ako smo bili iznenađeni potencijalom za sijanje smrti i straha, za silovanja i masovne zločine koje je kod mnogih plemenski princip rasplamsao krajem dvadesetog stoljeća, nema nikakvog opravdanja da eksperimentiramo pokušavajući ga 'mirno' primijeniti u 21. stoljeću. To je potpuna iluzija.

Da, teško je graditi višeetnička, višereligijska, višenacionalna društva. Ali zamislite izazov koji će migracije donijeti ovim krajevima. Suživot neće graditi ljudi koji su slični izgledom, govore istim jezikom, žive manje-više sličnim životima, baštine manje-više sličnu povijest. Suživot će i na Balkanu graditi ljudi različitih kultura. Mogu zamisliti današnje nacionaliste koji ne mogu podnijeti pomisao na suživot između npr. Hrvata i Srba, Srba i Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, koji će, kada budu gradili suživot s jako različitim ljudima, s nostalgijom gledati na ova vremena, u kojima su svog 'neprijatelja' znali i razumjeli. Gotovo da se čovjek treba radovati tim njihovim budućim mukama i budućem bratimljenju sa starim 'neprijateljima', a sve u cilju da ujedinjeni budu jači protiv novih 'neprijatelja'.

Nacionalizam traži neprijatelje. Nacionalizam traži ekskluzivnost. Nacionalizam traži podjele. S tom sviješću je stvoren EU kako bi europski narodi mogli zakopati ratne sjekire, reći 'ne' sukobima i 'da' suradnji. Time je onda još nevjerojatnije da neke od čelnih osoba EU-a, organizacije koja u svojoj srži gaji duh integracije, ravnopravnosti i suradnje, podržavaju suprotne politike.

Da ne budemo naivni, berlinski sastanak ne predstavlja kraj ideje o zamjeni teritorija kao rješenju srpsko-kosovskih problema. Zagovornici ove ideje neće se lako predati. No oni koji ne vjeruju da se mir i napredak postižu stvaranjem ekskluzivnih etničkih rezervata, koji ne žele biti svjedoci novih trauma i novih podjela, trebaju se jasno suprotstaviti tome.