Sedmi izbori za predsjednika privukli su i cijelu plejadu autsajdera, a jedan od njih je Slobodan Midžić, kojem je ovo bio četvrti pokušaj da dođe na Pantovčak. Podsjetili smo se prošlih pokušaja kandidature, od Alke Vuice do Stjepana Gnječa
Kod Midžića se u ovih gotovo 20 godina i četiri performansa koja je izveo pojavivši se u Državnom izbornom povjerenstvu zadnjeg dana predaje potpisa promijenila tek boja kose. U nastojanjima da se domogne Pantovčaka ili tek pet minuta slave osijedio je, no poruke su ostale iste. 'Kralj svih Hrvata svijeta u sjeni, od 1993. do 2993.', kako sam sebi tepa, prilikom predaje kandidature 2014., kada je DIP-u predao CD na kojem je, kako je tvrdio, imao pola milijuna potpisa, kazao je da predstavlja Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Pojavljivao se i na izborima 2005. i 2009.
U utorak je pak kazao da je 'predsjednik Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i Centralnog komiteta Saveza komunista Bosne i Hercegovine'. Ipak, tih deset tisuća potpisa, koliko je potrebno za valjanu kandidaturu, mnogima je previsoka ljestvica.
No nekim autsajderima i živopisnim kandidatima prethodnih desetljeća uspijevalo ju je doseći. U 90-ima, kada su održani predsjednički izbori 1992. i 1997., situacija je, razumljivo je, bila znatno ozbiljnija nego u godinama koje su uslijedile, a i izgledi kandidata da oduzmu predsjedničku titulu Franji Tuđmanu bili su neznatni.
Godine 1992. bilo je osam službenih kandidata. Sve ozbiljni ljudi, prekaljeni političari poput Savke Dapčević Kučar, Marka Veselice, Silvija Degena, Dobroslava Parage...
Pet godina kasnije, kao i 1992., pobjeđuje Tuđman, i to već u prvom krugu. S njim su na megdan izašla tek dvojica izazivača, najmanje ikada: Zdravko Tomac i Vlado Gotovac.
Prvi predsjednički izbori nakon Tuđmanove smrti bili su ipak znatno razigraniji. U utrku za Pantovčak ušlo je službeno čak devet kandidata. Ovi su izbori i poučak da ponekad oni za koje mislimo da su autsajderi, da nemaju šanse, mogu i pobijediti.
Godine 2000. na vlast dolazi Stjepan Mesić, protiv kojeg se natječu Dražen Budiša, Mate Granić, ali i neki koji su dobili mizerno mali broj glasova. Među njima su Anto Đapić, koji na izbore ide i sada, 20 godina kasnije, Tomislav Merčep, koji je osvojio 0,83 posto glasova, Ante Prkačin, pjesnik i bojovnik, za kojeg je glasalo 0,27 posto birača…
Četiri godine kasnije Mesić potvrđuje drugi mandat, iako je imao čak 12 službenih protukandidata i jednog koji ni tada nije uspio prikupiti potpise za kampanju, a to je već spomenuti Midžić.
No hrvatski birači imali su punu platu na izbor. I na ovim izborima zabljesnuo je jedan autsajder. Boris Mikšić, uspješan poduzetnik koji je gradio karijeru u SAD-u, u kojem je stekao i ozbiljan kapital, zamalo je ušao u drugi krug s Mesićem. Jadranka Kosor na drugom mjestu dobila ga je s tek dva i pol posto više glasova.
Kandidirao se i sociolog Slaven Letica kao kandidat HSP-a, koji je frapantnom sličnosti s banom Jelačićem, u čiji se kostim i oblačio, pokušao osvojiti Pantovčak. Osvojio je 2,59 posto glasova.
Bila je to godina u kojoj je na izbore izašao najveseliji general HV-a Ljubo Ćesić Rojs, ali i Ćiro Blažević, kojem niti bronca iz 1998. nije priskrbila ni jedan posto glasova.
Službeni kandidat bio je i izvjesni Miroslav Rajh te je predao DIP-u čak 12 tisuća potpisa. Tada je bio među najmlađim kandidatima s 26 godina na plećima. Predstavljao se kao student vedske književnosti, a neki su mediji pisali tada kako je član zloglasne sekte. Kasnije je pustio bradu, postao aktivist Živog zida, a toj grupaciji mrske banke dovele su ga do toga da afirmativno govori o Adolfu Hitleru, koji je, tvrdi, bio borac protiv bankarskog sustava.
Dolazimo i do predsjedničkih izbora 2009., na kojima je također velik broj službenih kandidata, njih 12, i plejada onih koji su došli u DIP raditi performans, naravno bez nedostižnih deset tisuća potpisa. Osim Slobodana Midžića, bio je tu Jurica Tucak, lokalni nezavisni političar iz Runovića koji se u DIP-u nacrtao bez ijednog potpisa.
Čelnik Gospodarske stranke Stjepan Gnječ iz Metkovića donio je pak kutije, no u njima su umjesto potpisa bili prazni papiri. Tvrdio je kasnije da su mu podvaljeni.
Bio je tu i Stjepan Kravarščan, a donio je samo jedan potpis i tvrdio da mu čak niti supruga nije htjela potpisati za kandidaturu.
Božidar Vukasović, ekonomist i dugogodišnji zastupnik štediša Ljubljanske banke, tek se na saborskoj porti predomislio i poručio da ima dovoljno potpisa, ali da odustaje od kandidature. Čak je i kantautorica i pjevačica Alka Vuica najavila kandidaturu za te izbore, no kasnije je odustala.
Pet godina kasnije, dakle 2014., službenih kandidata bilo je tek četiri: Ivo Josipović, Kolinda Grabar Kitarović, Ivan Vilibor Sinčić i Milan Kujundžić. No na Pantovčak je htjelo više njih. Naravno, i Slobodan Midžić.
Ivica Dukić iz Splita donio je 800 potpisa, a deset tisuća nije ih uspio skupiti ni Ivan Rude, šibenski odvjetnik i stečajni upravitelj koji je najavio kandidaturu i za aktualne predsjedničke izbore. Od kandidature je odustao 2014. i don Ivan Grubišić, katolički svećenik i saborski zastupnik, a istu stvar napravio je i Anto Đapić, no ovog puta ima razloga za slavlje jer je za izbore 2019. sakupio čak 13 tisuća potpisa.
