Od sedam štandova na njih pet prikupljaju se potpisi, šestog je s kožnim prslukom, naočalama za sve dioptrije i originalnim kožnim remenjem zauzeo brko u lovu na kune, a sedmog, na dijametralno suprotnoj strani, oblijepljenog plakatima kandidata don Ivana Grubišića, kumica sa zlatnim krampusovim šibama.

'Trebala bi svima njima šiba', smijuljeći se govori nam kumica otpijajući gutljaj kuhanog vina.

Između njih natiskali su se punktovi Ive Josipovića, Kolinde Grabar Kitarović, Milana Kujundžića, Ivana Rude i Ivana Vilibora Sinčića. Gužva, ako se četiri, pet ljudi u redu tako može nazvati, očekivano je najveća oko štandova SDP-ova i HDZ-ova kandidata. Prometno je i kod Kujundžića, kod Rude navrate tu i tamo, a Sinčića nitko.

Zapravo, da je to njegov štand, malo tko i zna jer nigdje plakata, fotografije. Tek natpis udruge Živi zid čiji je kandidat, isprintani list marihuane, i na A4 formatu ispisano 'otpis dugova' i 'lustracija'.

'Sakupili smo potrebne potpise bez ijedne uložene kune i danas smo tu tek tako. Svi smo volonteri i vjerujemo u to što radimo', gotovo u glas će studenti Dijana, Dušan i Nikola.

Dok razgovaramo, prilazi nam stariji gospodin sa sasvim logičnim pitanjem – čiji je ovo štand? Nakon dobivenog odgovora, kroz razgovor doznajemo da je potpisao za Kolindu 'jer je dobra osoba i jer vjeruje da može pobijediti'.

'Pa nisu ni drugi loše osobe', dobacujem mu, na što uzvraća rafalnom paljbom po Josipoviću kao 'crvendaću koji je izdao Hrvatsku'. Volonteri mu kažu da je mogao potpisati i za Kujundžića jer je i on bio u HDZ-u, na što dodaje kako je 'riječ o lažljivcu', uz dodatak da trebamo čuti 'što o njemu misli Andrija Hebrang'.

'Ali Hebrang vam je rekao da on nikad ne laže već da samo ponekad ne govori istinu', podsjeća ga Nikola. Uzaludno. Već se okrenuo i otišao.

Na štandu Ivana Rude dvije djevojke. Ne bi one za medije govorile, a još se manje fotografirale. Tek su dva dana tu. Gužva je, kažu, bila prvih dana, sad malo manje. Iako rade za novac, za Rudu su potpisale je 'ovo nema smisla'.

HDZ i SDP stalno se izmjenjuju. Vrijeme je za nekog drugog', uvjerene su. Na štandu će provesti šest sati, o zaradi ne bi govorile, ali njome će popuniti uvijek prazne studentske novčanike. Neslužbeno doznajemo da je sat oko 20 kuna.

Tomislava i Edžicija zatekli smo na Kujundžićevu štandu. Tomislav je stranački vojnik, Edžicio nije, ali je odlučio pomoći Kujundžiću. Na Trgu je hladno, tek par stupnjeva iznad nule, obojica su s rukavicama na rukama i kapama na glavama.

'Za promjene nije teško. Bit ćemo tu pet sati pa će nas kolege zamijeniti. Svega se čovjek tu nagleda. Ima i sitnih podbadanja od prolaznika. S kolegama koji sakupljaju potpise za druge kandidate nema problema. Svi su korektni. Popričamo tu i tamo kad nije gužva', navodi Tomislav.

Tik do njih smjestio se HDZ. Nekad je na njihovim štandovima bilo svega. Danas ne dijele ništa, tek promo letak. Zlobnici bi rekli, nema Fimi medije. Zagrebački studenti Jure i Matej članovi su stranke. Mladež. Budućnost. Međutim, red za davanje potpore čekaju samo penzioneri.

'Nije tako samo kod nas. Kod sviju su samo stariji ljudi. Šezdeset plus. Ali to je još dobro. Kod Josipovića su samo 80 plus', cinično komentiraju.
Na štandu će odraditi punu šihtu od osam sati, a onda stiže zamjena.

Na pravom putu Ive Josipovića uz potpis dobijete bedž, kemijsku olovku i kalendarić. Volontera je dvoje, baš kao i HDZ-ovi, obučeni su u šuškavce koje reklamiraju njihove kandidate i članovi su stranke. Nerado govore za medije.

'Tek smo danas došle. Ne znamo što bismo vam kazale. Nismo dugo tu pa ne možemo komentirati. Svaki dan je netko drugi na štandu. Ima nas dovoljno pa ne treba svaki dan dolaziti', kazuju nam simpatične djevojke za koje je Josipović jedini mogući izbor.

'Ni kod vas nema mlađih ljudi koji potpisuju', primjećujem, na što uzvraćaju 'kako je očito da mlade politika ne zanima'.

'Novinar, još si tu? Pa jesi se više odlučio? Kažem ti ja, prsluk je prava koža. Mani se politike. Svak bi uzeo, ni'ko ne bi dao, a još manje kupio', dobacuje mi brko na odlasku. Prazni štand zauzela je druga hrvatska stvarnost. Skupljač boca s prepunim vrećicama zastao je odmoriti se prije no što nastavi otvarati kontejnere. Nije ništa nudio ni tražio. Zapalio je cigaretu i zurio. Možda u bolju budućnost…