Ana pripada nemalom broju onih koje je društvo iz različitih razloga stavilo na sporedni kolosijek, ostavilo ih negdje postrani, jer prema mišljenju svojih ovlaštenih zastupnika nisu sposobni za okretanje 'velikog kotača napretka'. Naime, sa šest godina Ana je oboljela od dječje paralize, a nakon jednogodišnjeg liječenja vratila se kući s procjenom liječnika da neće doživjeti 20. godinu i fizičkim deformacijama kao posljedicama bolesti. 'Dobro se sjećam tog vremena, prozora bolničke sobe, samoće; sjećam se sebe kako sam izgledala prije bolesti', priča Ana. Kad je navršivši sedam godina trebala krenuti u školu, socijalna radnica, bez prethodno obavljenog testiranja, uskratila joj je pravo na školovanje, samo na temelju izgleda. Iako je mentalno bila potpuno zdravo dijete, roditelji se nisu uspjeli izboriti za pravo na školovanje svoje kćeri. Posljednja ponuda socijalne radnice bila je pohađanje specijalne škole u 250 kilometara udaljenom Zagrebu.

'Bila sam jako razočarana kad su moji vršnjaci krenuli u školu, a ja ne. Toliko sam se veselila tome. Na kraju sam počela učiti s bratom, a onda i pisati zadaće prijateljicama i za njih dobivati petice', prisjeća se Ana.

S trinaest godina pomislila je da će jednom netko izmisliti školu za odrasle, a onda ju je, nakon puno, puno godina i muka i - pronašla. S 37 godina odagnala je strahove i upisala prvi razred Osnovne škole za odrasle u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb. Uskoro je uz osnovnu školu – tijekom koje je pomagala učiteljici u osposobljavanju polaznika kojima je nešto slabije išlo, uglavnom Roma - završila i program osposobljavanja za poslove računalnog daktilografa. Ana je 2008. odlučila nastaviti školovanje te upisati trogodišnju srednju školu za kuharicu, ali liječnica u Domu željezničara odbila joj je izdati liječničko uvjerenje potrebno za upis. 'Ne možete raditi u kuhinji s tim licem. Promijenite profesiju', odbrusila joj je.

'Tada se u meni rodio inat i odlučila sam da me nitko više neće zaustaviti', kaže Ana. Potrebno zdravstveno uvjerenje dobila je u privatnoj Klinici za medicinu rada u Osijeku. Nikada nije tražila sažaljenje, već samo priliku da pokaže što sve može učiniti. Srećom, u Pučkom otvorenom učilištu Zagreb prepoznali su Aninu glad za novim znanjima pa ju je njezin srednjoškolski profesor Vedran Habel uključio kao asistenticu na projektima koje je provodio u Centru za odgoj i obrazovanje Slava Raškaj. Potom je uslijedio čitav niz radionica s ciljem educiranja invalidnih osoba za samostalan život, specijalizacija za slastičara nacionalnih slastica i izobrazba za turističko-hotelijerskog komercijalista.

'Imala sam krize, katkad htjela i odustati, ali želja za obrazovanjem uvijek je bila jača', prisjeća se Ana posljednjih sedam godina života. Tijekom školovanja izdržavala se kuhanjem prijateljima, šivanjem i čišćenjem. Samostalnost joj je bila i ostala jako važna. Danas prima socijalnu pomoć, ali ne želi živjeti od nje.

'Imam 44 godine i ne znam kako ću pronaći posao i tko će me primiti, ali znam da ću ga tražiti', samouvjereno kaže Ana. U međuvremenu je na Učiteljskom fakultetu stekla pedagoško-psihološko-didaktičko-metodičku izobrazbu jer svojim radom želi pomagati osobama s invaliditetom i spriječiti nepravde kakve je sama iskusila.

'Ja sam rođena sa svrhom', kaže Ana kroz smijeh. Mi u to čvrsto vjerujemo i, sigurno, nismo sami. Kao što vjerujemo u to da Ana neće ostati osamljena u svojoj borbi za dostojnim životom.